Friday 9 May 2014

... a dva dana kasnije nad Berlinom se zavijorio crveni stolnjak...

"Niko nije želeo da pogine te noći, jer rat je zapravo bio završen." izjavio je mnogo godina kasnije u jednom intervjuu Mihail Minjin, vojnik koji je prvi podigao crvenu zastavu na Rajhstagu u Berlinu, u noći 30. aprila 1945. godine.

Ali na fotografiji sa tog događaja je, to znamo - dan, ne noć. 

Na njoj ne vidimo vojnika Minjina, kao što ni zastava koja se vijori nad osvojenim Berlinom nije, zapravo, regularna zastava.

Jedna od najupečatljivih fotografija Drugog svetskog rata, dokument o slomu Trećeg rajha,  nastala je dva dana kasnije.

* * * 

Kraj je aprila 1945. godine. 

General Žukov osvaja deo po deo grada, napredujući ka zgradi Rajhstaga, srcu zveri.
Staljin je naredio da se najkasnije do 1. maja na krovu te zgrade zavijori zastava Sovjetskog saveza.

Jevgenij Haldej, fotograf. 

Teško je utvrditi dan i sat kada je na sto Jevgenija Ananjeviča Haldeja, dvadesetosmogodišnjeg službenog fotografa ITAR-TASS-a, poznatog po spretnim manipulacijama fotografijama stigla direktiva sa vrha. Za priču o fotografiji razvijanja crvene zastave na krovu zgrade Rajhstaga u Berlinu su sat i dan nevažni, jer je već bilo prekasno.

Direktiva je precizna. 
Staljin želi fotografiju koja će postati simbolom pobede Crvene armije nad nemačkom armijom, moćnu poput one koja je u februaru mesecu obišla svet a koja je prikazivala američke vojnike kako podižu zastavu na Ivo Džimi.

(Mogućnost da su Staljin i Haldej znali da je američka fotografija, jedna od ikoničnih scena Drugog rata inscenirana gotovo da ne postoji. Pitanje njene dokumentarnosti i verodostojnosti otvoreno je tek nakon rata, ali ni to nije previše važno za ovu priču.
 
Vođa je jednostavno želeo jednu takvu istu, dokument koji će obeležiti pobedu.)

Sad vidimo užurbanog Haldeja kako u kofer uz Laika aparat stavlja i jednu crvenu zastavu, te istrčava iz redakcije ne znajući da je već zakasnio.
Tridesetog aprila uveče, oko 22 sata i 40 minuta, vojnik Crvene Armije Mihail Minjin je postavio zastavu na zgradu Rajhstaga, ali nikoga nije bilo da taj momenat zabeleži.

Nemci su sutradan ponovo osvojili tu zgradu i uklonili sovjetsku zastavu.

Haldej ulazi u Berlin u kojem borbe još uvek traju (Crvena armija je 12 dana granatirala grad) 1. maja 1945, po danu. Tragajući za ikoničnim momentom koji će pobedu Crvene Armije sačuvati za večnost shvata da pred sobom ima još jedan, neverovatan problem: zastava koju je poneo u koferu bila je premala.

Simbol Sovjetskog saveza koji je poneo sa sobom nije delovao nimalo impozantno u kadru.
Nije teško zamisliti kako se Haldej u tom trenutku osećao.

(Dostupni izvori informacija tvrde da se Jevgenij zbog ovog problema vraća u Moskvu.
To deluje neverovatno, ali ćemo pratiti priču kao da je tako, dok se ne pojavi demanti.)

Jevgenij se, dakle, vraća u Moskvu.
 
Vidimo ga kako panično po gradu traži zastavu adekvatne veličine, ali, pritisnut vremenom i Staljinovim naređenjem, odlučuje da zastavu iskroji od stolnjaka koji stoje u redakciji Itar-tasa i na tako skrojenu površinu došiva grb. 

Zadovoljan urađenim, ponovo se upućuje u Berlin.

Ponovo je u Berlinu 2. maja. 
Najpre pravi fotografije zastave na već osvojenom aerodromu, te nakon toga i na vrhu Brandenburške kapije, ali nije zadovoljan uhvaćenim.

Tada odlučuje da napravi fotografiju na vrhu zgrade Rajhstaga, ali kako je Mihail Minjin, devetnaestogodišnji vojnik koji je istakao zastavu na zgradi u noći bitke nastavio učešće u borbama po gradu, Haldej zaustavlja prve vojnike koji su u tom trenutku prolazili ulicom:  Jegorova i Melitona Kantariju (po nekim izvorima i - Alekseja Beresta). Moli ih da se popnu na zgradu i počinje da fotografiše. Od 36 snimaka koje je napravio, jedan se pokazao pravim, epskim: tri zašivena stolnjaka sa grbom koje na barjaku drži vojnik Meliton Kantaria postaće simbol pobede Crvene armije.

Izvorna fotografija
Po povratku u Moskvu Haldej je prinuđen da dodatno interveniše na fotografiji: uvećanje fotografije otkrilo je da vojnik koji se penje iza Melitona Kantarije ima dva ručna časovnika, po jedan na svakoj ruci, što je moglo biti protumačeno kao pljačkaški plen, a Staljin je pljačku vojnicima armije izričito zabranio. Nakon intervencije na tom detalju, shvatio je da će slika delovati dramatičnije ukoliko dodatno pocrni dim koji se vije u pozadini, te je doradio zastavu/stolnjake tako da izgleda kao da se vijore na vetru, čime je kompozicija, konačno, postala savršena.

Tako retuširana fotografija objavljena je 13. maja 1945. godine u jednom Moskovskom listu i ubrzo postala jedna od ikoničnih dokumenata Drugog rata.

Retuširana fotografija


* * * 

(Šta je bilo posle)

Za razliku od Džoa Rozentala, autora fotografije sa Ivo Džime koji nije krio da njegova fotografija zapravo predstavlja podizanje druge zastave na vrh Suribači (ali je negirao da je "nameštao vojnike"), Haldej nikada nije javno priznao da je njegova fotografija sa zgrade Rajhstaga nastala u danu u kojem je nemački general Vajdling već predao grad Sovjetima, dva dana nakon Hitlerovog samoubistva.

Štaviše, Haldej je javno branio postupak foto-montaže, tvrdeći da je ona neophodna da bi se određeni trenutak istakao. 

Nakon rata Haldej radi kao reporter sa Nirnberškog procesa, a 1948. godine zbog zastarelog stila biva otpušten iz Itar-tasa. Pod tim obrazloženjem krila se, zapravo, još jedna Staljinova čistka usmerena protiv jevreja u SSSR-u. Haldej je rehabilitovan nakon Staljinove smrti, te je, po nekim izvorima, fotografisao i Gorbačova i Jeljcina.
Umro je 1997. godine.

Mihail Minjin, vojnik koji je zapravo prvi razvio zastavu na zgradi Rajhstaga čekao je pedeset godina da mu se taj čin i zvanično pripiše. Jeljcin ga je za učinjeno herojsko delo odlikovao 1995. godine.
Umro je u januaru 2008. 

"Pravda" je njegovu smrt zabeležila tekstom pod naslovom: "Umro je čovek koji je razvijao zastavu nad Berlinom", u kojem beleži i činjenicu da on nije na fotografiji koja je ostala simbol pobede.

Meliton Kantaria, vojnik koji je glumio Minjina živeo je u rodnoj Gruziji sve do raspada SSSR-a.
Nakon otcepljenja Gruzije preselio se u Moskvu, u kojoj je i umro 1993.

Ali priča o "Podizanju zastave na zgradi Rajhstaga" nije time završena. 

I danas istoričari tvrde da je čovek sa dva sata zapravo Aljoša Kovaljov, a ne Jegorov kako su zvanična dokumenta tvrdila - ukrajinac čije je ime NKVD izbrisala iz priče, navodno zbog Staljinove netrpeljivosti prema ukrajincima.


Tu je bio i treći čovek - Abdulhakim Ismailov, kojeg je istorija otkrila tek 1997. godine, kao trećeg vojnika koji stoji ispod Aljoše Kovaljova (koji se dugo zvao Jegorov).
Ismailov je umro 2010.

Zanimljivo, na fotografiji na kojoj vidimo i Ismailova dim u pozadini je gotovo neprimetan, što stavlja sumnju i na to da li je izvorna fotografija to i zaista. Na njoj pak nema figure osobe koja pretrčava ulicu u donjem delu fotografije, tako da je moguće da je ova, na kojoj vidimo i Ismailova neka od 35 neiskorišćenih fotografija iz Haldejevog Laika aparata.

Kakav triler.

Klint Istvud je snimio film o momcima sa Ivo Džime pre nekoliko godina.


Priča o podizanju zastave na Rajhstagu čeka svog reditelja, i konačno verziju.


.

10 comments:

  1. Sve u svemu, pozicioniranje brenda u percepcijii potrošača, ili kako si već ono rekao, da ja ne lupam ;)

    ReplyDelete
  2. Ovo je pre kreiranje i pozicioniranje, no suštinski to je to, lepo si naučio :)

    U nekom od narednih tekstova ću se pozabaviti utakmicom koja je Hjustonu poslužila kao inspiracija za "Escape To Victory", koja se kao dogodila u Ukrajini 1942 između nemaca i ukrajinaca, a koja zapravo nikada nije odigrana.

    ReplyDelete
  3. "U nekom od narednih tekstova ću se pozabaviti utakmicom koja je Hjustonu poslužila kao inspiracija za "Escape To Victory", koja se kao dogodila u Ukrajini 1942 između nemaca i ukrajinaca, a koja zapravo nikada nije odigrana. "

    Nije odigrana ili je odigrana ali je protekla malo drugačije u odnosu na to kako ju je kasnije prikazala sovjetska propaganda?

    Inače, ova priča sa zastavom je odavno poznata, bilo je više emisija na satelitskim kanalima o tome zadnjih godina.

    No kao što i sam najbolje znaš, teško da bi ovo "brendiranje" bilo nešto mnogo uspešno da nije postajo istinski "proizvod" iza njega.
    A tih dana taj proizvod se valjao ulicama Berlina, kao što možemo videti na ovom snimku:

    https://www.youtube.com/watch?v=592ZXOuG7yE

    ReplyDelete
  4. Loše sam se odrazio, loše, tako to bude kada se žuri... Odigrana je, ali ne sa ishodom kakav je dugo bio prikazivan...
    Ovo priča o zastavi mi se u punom sjaju odmotala tek juče. Znao sam da je snimljena naknadno, ali mnogi detalji, poput ovoga sa zastavom-čaršaFom mi je bio nepoznat, želeo sam da sklopim sve na jedno mesto.

    Slažemo se za "brendiranje" i proizvod iza njega, potpuno :)

    ReplyDelete
  5. Zanimljiva prica iz povijesti! Hvala! Razmisljam, ovo je samo jedan primjer "fotosopiranja" zbilje; navodi me na razmisljanje koliko puta u samo jednom danu, na nase misljenje, i percepciju stvarnosti, utjece manja ili veca manipulacija cinjenica... hm.

    ReplyDelete
    Replies
    1. A koliko je primera za koje i ne znamo, ili koji će tek biti otkriveni... Hvala, takođe :)

      Delete
  6. Riječanka, na pravom si mestu, mislim da bi domaćin bloga mogao dosta toga da ti ispriča na tu temu, mislim, takav mu posao, šta će čovek :)

    P:S.
    Ja se izvinjavam, nisam izdržao :)

    ReplyDelete
  7. Veoma interesantan priča sa zanimljivim pogledom. Iskreno i u školi dok su nas učili toj istoriji uvek je u meni postojao crv sumnje da nije baš sve kao što se prikazuje. U suštini ovo je odličan primer marketinga, koji je definitivno star koliko i ljudska vrsta. :)

    ReplyDelete
  8. U vreme kada smo mi učili II svetski rat već je na curilo na sve strane. Tako smo prepodne u školi učili o partizanima, a popodne u "opozicionim novinama" o četnicima. Prilična konfuzija...
    A da su i SSSR i nemci i SAD i britanci i svi ostali doktori marketinga - jesu :)

    ReplyDelete