Friday 30 November 2012

„Djevojko, u sukobu s Titom...“ (soramimi i mondegrini)

Kao što ponekad na nebu „vidimo“ konturu slona ili kamile u oblacima te nam se ponekad u kori drveta ili kamenu ukaže izmišljeni lik, tako ponekad u pesmi čujemo reči kojih u tekstu zapravo nema i koje su, obično, u potpunosti besmislene.

Ovaj fenomen zove se Mondegrin. Termin je skovan još 1954, a od 2000. godine ulazi u različita izdanja rečnika. 
Mondegrin je, po definiciji - „mishearing or misinterpretation“, odnosno loše shvaćena reč ili rečenica koja pesmi ili tekstu daje potpuno drugačiji smisao.

Ali, nije sve mondegrin. Postoje i Soramimi: reči ili rečenice koje na jednom jeziku imaju jedno značenje – a na drugom potpuno drugačije. Ponekad čak i – smisleno!

Mondegrini su - svuda. 
U našoj muzici je verovatno najstariji zabeleženi onaj koji stih čuvene pesme Divljih Jagoda pretvara u Djevojko, u sukobu s Titom/Pokraj reke što povraćaš...“. Tu su i dva loše shvaćena Džonijeva „Hajde, uzmi me za stolom/pokaži mi sve što znaš...“; kao i A šta da radim, kad odu prijatelji moji/kad ode devojka na konju, od samoće!“ a izvesnu veselost izaziva i „Ako te odvedi cigani čergari, ili te ukradi strašni harlemski čuvari“, kao i „Piši mi brate, piši mi bretelom“, te „Ilija nemir – Ilija strast“ :)

Tu su i „...Lažni Dimitrije“, Rovac u mukama“ i „... tvoju bih sestru večno da ljubim ja“ – ali sam gotovo siguran da su ova tri pre malapropizmi (def: „namerna zamena radi dobijanja komičnog efekta“) nego što je neko ozbiljno mislio da je to originalni tekst pesme.
Mondgrini mogu doći i iz stranih jezika: da li pokojni Freddie peva „I don’t want Tito to be President of the USA“?
Pregršt potpunih ludila (nivoa "Everytime you go away/you take a piece of meat with you"...) dostupno je i ovde:



Soramimi su još zabavniji, ali su i potpuno logični, jer je sasvim prirodno da i u stranim tekstovima ponekad čujemo reči koje kao da dolaze iz srpsko(g), odnosno srpskohrvatskog jezika. Šejn odavno tvrdi da se u refrenu „Guns of Brixton“ zapravo peva „Doktor Tuđman“; Stingovo Mesečina, Bato!“ je već everclassic, kao i „Ko je konobar?“, tu je i „Cigan, ti tatko!“ ("Rain", Terence Trent D'Arby), te „Tito-Partija-Tito-Partija-Rege“ (Lip Up Fatty, Bad Manners), te jedan od svežijih – „Jogurt volim suviše“ (Cornershop, "Lessons Learned from Rocky I to Rocky III").
.
Ova kompilacija grešaka ne bi bila zapisana da mi do ekrana pre nekoliko dana nije stigao novi Animutation (tako se to zove) - ekranizacija nekih od najpoznatijih mondegrina, u ovom slučaju odsviranih u nizu, u jednom kadru.
"That's pee in the corner..." je zaista izuzetna ideja.
.

.

Thursday 22 November 2012

"Ovde Radio Pingvin..."


Vreme je bilo slično sadašnjem: država se krunila, svakodnevno; loše vesti su smenjivale gore; plate su se tanjile a narodnjaci (tako se to tada zvalo) postali mainstream. U takvom okruženju je pre 21 godinu - 22. novembra 1991. - Pingvin počeo emitovanje na frekvenciji 90.9 mHz.

"Bez politike i narodnjaka" - prvi privatni radio u Beogradu je (p)ostao izvorom fantastične energije, zabave i utehe sve do proleća 1995. godine, kada se prva faza postojanja Pingvina naglo završila. 
Ali, večeras samo o dobrim stvarima. 


Danas je verovatno teško zamisliti radio stanicu, ili bilo koji medij na kojem se podrazumeva da... 

- ... autori emisija ponekad trampe termine emitovanja - da bi i oni koji su na poslu imali prilike da čuju emisiju koja se inače emituje kasno noću, ili oni koji slušaju program samo vikendom - čuju i neku od emisija koja se emituje radnim danima...

- ... da su vrata radija otvorena gotovo 24/7 - za goste. U klubu/kafiću "Pingvina" je gotovo uvek bilo ljudi od kojih većina zapravo nije zapravo radila na istom, ali su želeli i dobijali priliku da se umešaju ponekad u program.

- ... da su reklame bile od one vrste koja se prepričavala! Štaviše, bilo je sasvim prirodno da ljudi zovu 606-909 ili 606-993 (naravno da znam brojeve napamet ;) i zamole da emitujemo neku od reklama. S vremena na vreme, pravljene su i akcije takmičenja radio-reklama, jer ih je na Pingvinu radilo nekoliko različitih ekipa. Takve emisije su trajale satima, a poziva je bilo na stotine.



- ... ili se pravi nastavak reklame koja se emitovala relativno dugo ... na engleskom... 



- ... podrazumeva se da, iako su plaćene, reklame za kišobrane se ne emituju ukoliko grane sunčani jesenji dan, kao ni da se reklame za sladoled ne emituju u kišnim i hladnim popodnevnim letnjim satima. Svako je, pak, bio namiren specijalnim emitovanjima u nekom drugom terminu. Oglašivači su verovali ljudima sa radija da je tako, prosto, bolje. I bilo je.

- ... podrazumeva se da reklame mogu da budu prekidane i kao-reklamama, specijalnoj oglasnoj formi kojom se ne oglašava ništa... normalno. Ili nešto nepostojeće. Tako se u program unosila dodatna živina, što bi rekao jedan stari kao-džingl.




- ... da su "vesti", emitovane u pet minuta pre punog sata - zapravo pregled zanimljivosti, dobre vesti, neverovatni događaji, premijere i... ni reč o politici.
- ... da su emisije od one sorte da omađijan sediš i kod kuće i gledaš u radio-aparat opčinjen sadržajem...
- ... da je muzičko žanrovsko određenje radija prosto - dobra muzika.
- ... da Dača, Kuzma, Kockica i Škrbamaca uspevaju da nas navedu da pričamo sa snimljenom trakom a da to i ne znamo... sve uživo, naravno.
- ... da ti nije problem da na radio odlaziš noseći desetak kilograma ploča, kaseta i diskova, iako polovinu od ponetog zapravo nećeš pustiti u etar.
- ... da ti nije problem da radiš smenu od 23h do 06h, a na fakultetu budeš u 08h.
- ... da su ljudi sjajni i spremni za svaku vrstu svinjarije, čak i da snimaju čitave emisije kolega a zatim emituju montirane intervjue - u kojem su pitanja naknadno osmišljena da bi odgovor kolege zvučao što idiotskije. U granicama pristojnosti, naravno.
- ... da je ok pustiti i "Moj Milane, jabuko sa grane" u predizbornoj noći 1992, ali i "Vođu" grupe S.T.R.A.H malo nakon toga.
- ... i da je takva radio stanica najslušanija u Beogradu, 1992, 1993, 1994... Sve do razlaza prve ekipe u maju 1995.

Ovo je samo delić priče.



Imao sam sreće - upao sam na radio nekoliko meseci nakon početka njegovog rada kao potpuni mladunac, od telefona i magnetofonskih traka nešto kasnije sam došao do gramofona, onda miks-pulta, na kraju - i mikrofona.

Dvadesetak godina kasnije, i dalje verujem da je to bio najzabavniji posao koji sam ikada radio. 

I nadam se da će neko od vas koji su na Pingvinu bili od prvog dana ostaviti još pisanih tragova o svemu ovome, kada već zvučnih zapisa nemamo previše. I ukoliko je u onom okruženju bilo moguće napraviti takav projekat i postati najslušaniji, nema razloga da nešto slično ne izraste - ponovo? 
Ima li? 

 * * *

O Pingvinu sam dugo želeo a izbegavao da pišem zato što sam tamo bio tek jedan od klinaca a ima onih koji bi ovu priču mogli da raspišu bolje, preciznije i sočnije od mene. No - pre nekoliko nedelja sam se našao na mestu predavača u lepo popunjenom amfiteatru jednog beogradskog fakulteta i prvi put sam osetio da na pomen "Pingvina" nema reakcije. Onda sam shvatio da je publika - mlađa od Pingvina i da je prve, zlatne godine njegovog rada počeo je da prekriva zaborav. 
Ono što se danas čuje na frekvenciji 90.9 ne čuva ni trag odjeka tog vremena.

Zato sam, ipak, morao da zabeležim delić svega.
Hvala Ženiku na svim ovim snimcima :)
i hvala Vedrani na poslednjoj zajedničkoj fotografiji dela ekipe koji je napustio "Pingvin" u maju 1995, u jednom danu.

Toliko smo osmeha imali na licima, 
bez obzira na to što je bio kraj.

p.s. ukoliko audio-arhiva ne radi - sve je dostupno na ovoj stranici >>





Wednesday 21 November 2012

Led Zeppelin: Celebration Day (film, koncert)

Bilo je to jedno od onih magičnih iskustava koje odmah zauzima svoje mesto u nizu sećanja na neočekivane susrete sa muzikom: film je u Beogradu bio na repertoaru samo te večeri, na dan svetske premijere. 
U bioskopskoj sali je bilo možda dvesta ljudi. Važno je napomenuti: svi dovoljno punoletni da znaju da su ušli u bioskopsku salu, na čijem platnu počinje snimak koncerta održanog u O2 areni pet godina ranije, a u čast Ahmeta Erteguna, osnivača Atlantic Records, sa kojim su i Led Zeppelin imali ugovor.

Ali svest o tome da smo u bioskopu i da gledamo nešto što je bilo - iščilila je već pri prvom rifu "Good Times, Bad Times", pesme kojom su koncert i film počeli: Plant, Jimmy Page, John Paul Jones i Bonham Jr odsvirali su je tako silovito da su se već nakon kraja te prve pesme bioskopskom salom prolomili aplauz i zvižduci. 
Jedan je tražio i bis. 
Sevnuo je i poneki blic.
Iako smo, dakle, znali da gledamo film - aplaudirali smo bendu, kao da smo tamo, tada.
(Nenad je u nekim trenucima glasno, a besprekorno tačno zviždao čitave Pejdžove solaže. Sve je bilo kao da smo ispred bine.)

Ta neposrednost, zapravo, čini lepotu, snagu i moć filma "Celebration Day". 
Neopterećen backstage snimcima, razgovorom sa muzičarima i gotovo bez kadrova publike koja je napunila O2 arenu te večeri (uzgred - dvadeset (20) miliona karata je bilo naručeno on-line, naravno da nisu svi ušli...). "Celebration Day" je suštinski jednostavan film: nekoliko kamera pored i na bini: svirka, "dobro veče", onda munje, zatim gromovi, prolomi solaža i bravura, onda bis, još dve pesme i - kraj! 
Tako sklopljen - ovaj film predstavlja sjajan dokument o moćnoj četvorci koja četrdeset godina nakon slučajnog početka karijere zvuči i dalje besprekorno - ali i dokument koji dokazuje da je zapravo najopakiji muzičar među njima oduvek i bio smireni i blago povučeni John Paul Jones, koji u sprezi sa Bonamovim sinom za bubnjevima i dalje uspeva da dosegne onu razornost zbog koje su Zeppelini nekada imali epitet "Hammer of Gods".

Gotovo sve ključne pesme su tu: "Black Dog"; "Ramble On"; "Whole Lotta Love"; "Rock'n'Roll"; "Nobody's Fault But Mine"; "In my time of dying", čak i"Misty Mountain Hop" u kojoj Plantu tercu peva mladi Bonam. I iako sam želeo da čujem i "Immigrant Song", prvu hard rock pesmu ikada a bez gitarske solaže, čime su me Zeppelini zapravo kupili do kraja života - jasno je da postoje pasaži koje Plant mudro izbegava da peva, ali zapravo, on to i ne mora da čini: u ostatku materijala dokazao je da i dalje ume i zna kako, te da je onaj ples kukovima i poigravanje mikrofonom oduvek bilo samo prateća fora, nikada suština.

Film je, od pre nekoliko večeri konačno dostupan i na Mreži. 
Munje i gromovi izlaze iz zvučnika i ekrana čak i na kućnoj tehnici.
I tako sam po prvi put nakon dvadeset godina namerno slušao jedno opšte mesto istorije muzike sa uživanjem: 
"Stairway to Heaven", glasno.

Obavezno gledanje, na bilo koji način.
Ovo su dva do sada objavljena snimka na YT kanalu benda >>




.

Sunday 18 November 2012

[Pauza: Jovan Hristić & Brian Eno, preslušavanje]


"Po ceo dan sedim u biblioteci", Jovan Hristić

Po ceo dan sedim u biblioteci, zajedno sa naučnicima
Zabrinutim za sudbinu čovečanstva. Zatvorim oči
I nađem se u vrtu punom sunčeve svetlosti
I zujanja nevidljivih pčela. Dani detinjstva
Polako izranjaju iz zaborava, dani
Kada je sve bilo nadohvat ruke,
Kada je život izgledao kao jedno veliko obećanje.

Nema više obećanja. Stvari počinju da izmiču
I ja ostajem sam, zajedno sa naučnicima
Zabrinutim za sudbinu čovečanstva.

Ponovo zatvorim oči, i nađem se na moru
Iz mojih davnih snova, moru koje mi je
Takođe izmaklo, kao i život što se izmakao.
Naučnici zabrinuti za sudbinu čovečanstva
Tiho dremaju nad svojim knjigama,
Dok ja sanjam vrtove izgubljenog detinjstva
I mora kojima nikada nisam i neću broditi.

(Folger Shakespeare Library, Vašington, 1985)

II 
"Lux", Brian Eno
Nakon duge pauze, Brian Eno se vratio ambijentalnom minimalizmu, od one vrste koja je krasila "Discreet Music" ili"Thursday Afternoon". Njegov novi album - "Lux", nastao je namenski - za potrebe Gallerie Grande u Torinu >>, ali i ovako, izmešten iz tog prostora - savršeno funkcioniše kao pozadina za biblioteku, zatvaranje očiju, galeriju, "vrt sunčeve svetlosti", "zujanje nevidljivih pčela" i "mora kojima nikada nisam i neću broditi".

"Lux" je dostupan za preslušavanje >>

Sedamdeset i pet minuta plutanja, nedeljom popodne.
.

Saturday 17 November 2012

"Kraj detinjstva" (Artur Klark)

Zapravo, nije čudno da to primećujem tek sada, a ne pre više od dvadeset godina kada sam je prvi put čitao: država u kojoj sam prvi put čitao "Kraj detinjstva" nije, ipak, davala toliko mogućnosti za poređenje sa onim što se nalazi među koricama knjige, najbolje koju je Klark ikada napisao. 
Sada je, pak, sasvim lako.

Ukratko, radnja: nad planetom Zemljom, zauzetom svakodnevicom (sukobi, ratovi, trka u naoružanju, život običnog tempa kao takav) jednog jutra pojavljuje se nekoliko velikih svemirskih brodova. 
Overlordi, koji su u njima, svesni i svoje strašne ružnoće, moći koju poseduju i promene koju će doneti - ostavljaju nam period od pedeset godina privikavanja na njihovo prisustvo. U međuvremenu - komuniciraju sa Zemljanima putem emisara. Razrešavaju sukobe, prekidaju ratove, konačno zavode red na Zemlji.
Prvi put u istoriji civilizacije: mir.

U šestoj godini nakon tih prvih pedeset, kod novorođene dece otkriva se moć telekineze, nešto kasnije i moć telepatske komunikacije, a Overlordi konačno obznanjuju pravi razlog svog dolaska: prevođenje dece u novu dimenziju, jer je ljudski rod kakav znamo na Zemlji izvršio svoju ulogu: evoluirao do tačke u kojoj napušta materiju
Deca su spremna da se otisnu daleko od matice Zemlje i sjedine sa Univerzumom, pre no što Planeta nestane sa kosmičkih mapa.
Kraj detinjstva.

* * * 

Paralela sa Overlordima, tj. gospodarima je laka za prepoznati je. 
Zavođenje kakvog takvog mira, odnosno stanja u kojem više niko ne sme da pomisli na rat jer će dobiti po ušima takođe. Konačno, deca - u našem slučaju, ne napuštaju planetu, već svoju zemlju/državu i odlaze dalje. 
Previše paralela.

Ako je to Univerzum.

* * *

"Kraj detinjstva" je, na žalost, ostao u senci "Odiseje", iako je napisana pre nje.
Ukoliko je niste čitali a nije vam dostupno štampano izdanje - pdf je ovde >> 
.

Sunday 11 November 2012

Rat (Andre Moroa, "Šutnje pukovnika Bramblea")

Godina je 1914. 
Četa oficira je u štabu, čekaju kraj privremenog primirja.

* * * 

"- Kakva užasna promjena! - rekao je Gibbons. - Jučer ujutro još sam bio u svom vrtu, usred prave engleske doline ispresijecane živicama i alejama. Sve je bilo čisto, svježe, brižljivo njegovano, sretno. Moje lijepe svastike igrale su tenis. Svi smo bili u bijelom. A onda sam se iznenada našao u vašoj strašnoj očupanoj šumi, usred vaše bande ubojica. Ah, kad će se završiti ovaj rat, što mislite? Ja sam tako miroljubiv čovjek, više volim jeku zvona nego tutnjavu topova, svirku klavira nego mitraljeza! Moja je jedina ambicija da živim na selu sa svojom punašnom ženicom i čoporom debele djece.
Podižući čašu, dodao je: 
- Pijem za okončanje ovog ludila, neka pakao proguta Švabe zbog kojih smo dospjeli ovamo!

Vatreni Warburton je, međutim, odmah udario suprotan ton.
- Što se mene tiče, ja volim rat - rekao je. - Samo nam rat omogućava da živimo normalno. Što radite u mirno doba? Čamite kod kuće i ne znate šta ćete sa slobodnim vremenom; svađate se s roditeljima i sa ženom, ako je imate. Svi su uvjereni da ste nepodnošljiv egoist, što u stvari i jeste. A onda dođe rat; odlazite kući tek jednom u pet ili šest mjeseci. Heroj ste, a što žene cijene još više, donosite promjenu. Znate originalne priče, upoznali ste neobične ljude i vidjeli strašne stvari. Vaš otac, umjesto da govori svojim prijateljima kako mu trujete posljednje dane, predstavlja vas tim istim ljudima kao kakvog proroka. Ti starci vam postavljaju pitanja o vanjskoj politici. Ako ste oženjeni, vaša žena je ljepša nego ikada: ako niste, girls vas naprosto opsjedaju. Volite prirodu? Ta ovdje živite u šumi! Volite svoju ženu? Tko je ono rekao da je lakše umrijeti za ženu koju voliš, nego živjeti sa njom? Ja osobno više volim mitraljez nego klavir, i razgovore mojih ljudi nego naklapanje starih dama koje dolaze k mojim roditeljima na čaj. Ne, Gibbonse, rat je divno vrijeme!
Podigao je čašu.

- U zdravlje onih dobričina Švaba koji nam pružaju sva ova zadovoljstva!

* * * 

- Što mislite, Aurelle, kad će se završiti ovaj rat? - upitao je doktor.
- Kad pobijedimo - prekinuo ga je general.
Doktor je, međutim, htio da govori o Društvu naroda. Nije vjerovao da je ovaj rat poslednji.
- Može se smatrati zakonom činjenica da ljudi gotovo polovicu života provedu ratujući. Neki francuz po imenu Lapouge izračunao je da je između 1100. i 1500. godine Engleska ratovala 207 godina, a da je od 1500. do 1900. ratovala 212 godina. Odgovarajuće cifre za Francusku jesu 192 godine, odnosno 181 godina. Prema tom istom Lapougeu, u ratovima svakog stoljeća prosječno gine po devetnaest milijuna ljudi. Njihovom krvlju moglo bi se napuniti tri milijuna bačava od po 180 litara, što je dovoljno za napajanje fontane koja bi izbacivala 700 litara krvi na sat od početka ljudske povijesti do danas.

- Sve to, ipak, dragi doktore, ne predstavlja dokaz da će vaša fontana vječno teći. I umorstvo je stoljećima bilo javna institucija, pa ipak je uvedeno sudstvo.
- Meni se ne čini - rekao je doktor - da je umorstvo kao institucija bilo na cijeni kod primitivnih naroda. Kain je, ako se ne varam, imao neprilika s pravosuđem svoje zemlje. Osim toga, sudovi nisu dokrajčili umorstva. Oni ih kažnjavaju, a to je nešto sasvim drugo. Izvjestan broj međunarodnih sporova bit će moguće riješiti pred međunarodnim tribunalom čovječanstva, ali ratovi iz strasti izbijat će i dalje."

* * *

Knjigu "Šutnje pukovnika Bramblea" otkrio sam u vojsci - i gotovo sam siguran da je na police te male biblioteke zalutala zbog naslova, a ne sadržaja. 

"Šutnje" su, zapravo najbliže filmu "M.A.S.H". Ova knjiga, kao ni film ili serija - ne utiču baš najbolje na moral vojnika u zimskom periodu.

Vojnik Knežević Ivan iz Novog Sada je gotovo slučajno otkrio da u kasarni postoji biblioteka, u koju izgleda, nije ulazio godinama - te se dobrovoljno prijavio da bude zadužen za biblioteku. Ja sam, pak, svestan činjenice da biblioteka nije najpopularnije mesto u krugu kasarne, te da na policama postoji još jedan primerak ove knjige -"Šutnje" su se godinu dana kasnije preselile na moju policu.
Uz Ivanovu saglasnost.


Ukoliko se dobro sećam - po tada važećem zakonu krađa hleba i knjige nisu bile osnov za pozivanje na krivičnu odgovornost.

* * * 

Andre Moroa se iz Prvog svetskog rata vratio potpuno sed. 
Imao je 33 godine.
.

Tuesday 6 November 2012

Srbija, BREnd

I epizoda:

Ukoliko ste u danu vrhunca dejstva uragana Sendi pratili live streaming na YouTube kanalu, svakako ste primetili da je na kanalu bilo omogućeno i komentarisanje prenosa, odnosno situacije. Ta opcija je, ipak, nakon nekoliko sati ukinuta, a zbog neverovatnog broja neuljudnih komentara. Osoba koja je pisala tekst o razlozima zatvaranja opcije komentarisanja mogla je mirne duše da napiše i rečenicu: "Zato što su komentari iz Srbije prevršili svaku meru.".

Neuljudnost je, zaista, dopirala isključivo iz Srbije. Nisu se oglašavali svi tradicionalni neprijatelji Amerike, već isključivo naši: konačno dočekavši osvetu u vidu poplave i uragana, ubeđeni da je to "božija kazna za sva američka nedela", osveta za ovo-ono, pojaviše se tokom noći i Facebook grupe podrške Sendi - ili, da prevedem: omladina se grupisala i navijala za što štetnije dejstvo vazdušne mase iznad američkog kontinenta. Na trideset piksela dalje je na istoj stranici u kategoriji "srodne grupe", kako to FB uredno sortira po interesovanjima i broju istih članova - postavljen link za grupu "Рођен сам овде где се верује у Христа, где се крсти са три прста."
U grupi je njih 700-ak.

Na YouTubeu je streaming pratilo oko 9.000.000 ljudi.
.
O besu možemo da divanimo. 
No, radovati se tuđim pogibijama i smatrati dejstvo vazdušne mase odmazdom za političke nepravde je hrišćanski koliko i one mirišljave jelkice sa likovima svetaca koje vise po skupim a bahato parkiranim crkvenim vozilima po Srbiji. 

Komentari na YT kanalu, bili su uglavnom na engleskom, lošem ili boljem, tu već nismo koristili ćirilicu, tako da su svi zainteresovani imali prilike da se sretnu sa autentičnim srpskim besom, ispisanim pismom koji svi razumeju.

II epizoda:
Ministarstvo kulture Republike Srbije je povodom ne-susreta sa Marinom Abramović tokom njenog gostovanja u Beogradu hladnokrvno saopštilo: "Nismo znali da je u Beogradu". Bizarnim sticajem okolnosti, umesto Ministra - domaćin Marine Abramović bio je Ivan Ivanović. 

IIIa:
Ono u Đenovi.
Da li ima gorih od nas? Ima.
Prekjuče su za vreme intoniranja naše himne navijači u Sarajevu okretali gole guzice ka terenu.
Da li ima boljih? Ima.
Prema kome se merimo?
"Što se kačiš kad si slabiji?"

IIIb:
Ono u Kruševcu.
No - još gore od toga - ono što naši navijači rade jedni drugima, van terena.
Da li ima gorih od nas? Ima.
Da li ima boljih? Ima.
Prema kome se merimo?

IV:
I onda je jedva čujno, uz minimalan broj komentara na samu vest i bez preglasnog "deljenja" kroz društvene mreže - pre nekoliko dana objavljena vest (Blic >>) da je po najnovijem istraživanju kompanije Future Brands, a koje se bavi rangiranjem brendova-država na globalnom nivou - Srbija sa 94. sletela na 108. mesto - od 118. testiranih. 
Iza nas su, ovim redom: Nigerija, Bangladeš, Sirija, Ruanda, Zimbabve, Libija, Iran, Somalija, Pakistan i Avganistan. 
Ukoliko pogledamo preko ograde - vidićemo Rumuniju na 100. poziciji, Albaniju na 94, Bosnu i Hercegovinu na 82, Bugarsku na 79, Sloveniju na 63 i Hrvatsku na 41. poziciji.

Prvih pet na listi su: Švajcarska, Kanada, Japan, Švedska i Novi Zeland.

Klik za uvećanje. 
Istraživanje je dostupno na ovoj adresi (pdf) >> 


Kako nam se, sunca im belosvetskog, ovo dogodilo?

U ovoj kratkoj vesti nije pisalo da je u istraživanju učestvovalo 3.600 ljudi - i to biznismena, odnosno onih koji odlučuju gde će uložiti novce i - turista, odnosno putnika koji biraju gde će potrošiti svoje novce.

Ono što takođe nije precizno preneto u vesti jesu i parametri čiji je zbir odlučivao o rejtingu država. 
Lakom pretragom može se saznati da su ključne teme: percepcija "Sistema vrednosti" (Političke slobode, Tolerancija, Stabilnost, Pravno okruženje, sloboda govora i prijateljsko okruženje), "Kvalitet života" (pretpostavljate šta je sve na pod-listi); zatim "Poslovno okruženje" (pretpostavljate, takođe); "Nasleđe i kultura", te - "Turizam". 
Ponoviću: percepcije kategorija.
Ono što, dakle - misle o nama.

Da li je 3600 ljudi premali uzorak? 
Verovatno jeste.
Ali, ovo je jedno od onih istraživanja čiji se rezultati koriste kao relevantni, takva su pravila igre. 
I kako je ovo istraživanje percepirano kao reprezentativno, tj. valjano - tako su vest o rezultatima pročitale verovatno stotine hiljada ljudi širom matice Zemlje. Ili će ih pročitati kada budu razmatrali gde trošiti i gde putovati. I oni koji žele da ulažu sopstveni novac u poslovanje i oni koji žele da troše novac tokom putovanja. Nakon ovog istraživanja, dakle, još više sveta misli i veruje - jer sve je stvar percepcije - da smo po njihovom sistemu vrednosti - mi 108. od 118. država sveta koje se preporučuju što za ulaganje, što za odmaranje.

Još je zanimljivija činjenica da na ovu vest - naše reakcije nema! Ne, ne mislim na obraćanje Predsednika Srbije svetu na lošem engleskom. Nema interne reakcije - a Vlada Srbije je uložila dosta novaca u "stvaranje brenda Srbije". 
Niko da kaže - "pogrešili smo, popravićemo". 
Nema reakcije silnih stručnjaka "za brendiranje" (postoji priča o tome da Beograd ima više registrovanih agencija "za brending i marketing" nego London, no informacija nije dokaziva); čak je i ekipa na društvenim mrežama olako prešla preko svega, možda verujući da se virtualni svet ne računa u vrednost "brenda Srbija"? Detalj sa početka ove priče o komentarima na YouTube kanalu to demantuje. Sve je komunikacija, svaka komunikacija utiče na percepciju.

Podsećanja radi: uložili smo više od pola miliona dolara u emitovanje spota bez živog čoveka ali sa rumunskom crkvom u kadru (Rumuni su plasirani na 100. mestu, dakle krali smo od boljih od sebe, u redu), zatim dosta novca u kampanju "Sada i mi imamo Ustav" (oglasi u viđenijim ekonomskim magazinima Zapadnog sveta, glavna zvezda oglasa - Ustavotvorni i Državotvorni Ex-premijer); tu su Sajmovi; promocije; brošure; knjige; zlatotisak i kadifa; zatim novac uložen u "Soulfood Serbia" spot, koji je, zapravo, jedina dobra stvar koju smo napravili u proteklih deset godina, ali, pokazalo se - nije dovoljna. Nije dovoljno što Novak uspešno prebacuje loptu preko mreže, nije dovoljno što je Ana lepa a naš kandidat za Oskara film epohe ("Montevideo..."); nije dovoljan ni kajmak svež, pogača vruća i paprika ljuta; ni trube Guče, te ni maline nisu ekskluzivno naš proizvod.

Ma, da nisu sve to bili uzaludno potrošeni novci?
Da li je nepristojno da, kao poreski obveznik tražim da onaj/oni koji su tolike novce uzaludno potrošili odgovaraju za učinjeno?

Gde, očigledno, grešimo? 



V:
Očekivati da će Država reagovati - i to ne saopštenjem već konkretnim delanjem - je kao kada biste spremanje kuće počeli od čišćenja hard-diska desktop mašine. 
Studenti prve godine marketinga i komunikacija znaju da bi komunikaciji valjalo da prethodi sređivanje proizvoda, odnosno da lepa reklama može doći do TV ekrana nakon što su urađenje neke pripremne radnje - od postavljanja WC kabina duž auto-puta, preko sređivanja signalizacije, do nekih kompleksnijih, poput opšteg dogovora o nenapadanju turista, na primer.

Ne očekujte, dakle, odgovor - još manje se nadajte rešenjima.
Rešenja će se pojaviti kada odgovorna osoba konačno uzme za ozbiljno ono predavanje Sajmona Anholta o odnosu genocida, jagoda i trube održanom u Beogradu pre pet-šest godina (tekst >>), shvati gde je greška, zatim shvati kako je Hrvatska na visokom 41. mestu i šta je njihova ekipa radila unazad nekoliko godina (videti projekat "Brendiranje Istre", gostovao je Denis Ivošević u Beogradu još 2007. i najavljivao čudo koje se i dogodilo - ali mu je samo jedna devojka tražila kopiju prezentacije nakon kurtoaznog aplauza, ostale je valjda bilo sramota da pitaju za pomoć?)

Dok ta lekcija ne bude naučena, prolaze godine.
Rešenja, dakle, moraju doći od nas samih, građana Srbije.
Šta, tačno, može da učini svako od nas?

Ne mnogo, ali nije ni malo. 

Za početak, valjalo bi razmisliti. Da li nam je stalo do toga šta drugi misle o nama?
Ukoliko nije, verujem da ste ljuti na srpske vlade a u proteklih par godina, koje su spucale silne novce u "građenje brenda". 
Silne škole, domovi za napuštenu decu ili mamografi mogli su od tih novaca da se zgotove.

Ukoliko Vam je stalo do tuđeg mišljenja - možemo dalje:

Možete već od danas: 
... da, u skladu sa zakonom, propuštate ljude na pešačkim prelazima;
... ne bacate đubre kroz prozor stana ili automobila;
... ne lepite žvake po sedištima vozila javnog prevoza; 
... naučite da stojite na autobuskoj stanici, tako da prolaznicima ne stojite na putu; 
... insistirate da Država i zadužene službe rade svoj posao, dok ne shvate da je lakše da nešto urade nego da primaju pritužbe svaki dan (zanimljiv primer - Filip Vukša);
... ponekad podelite poneki osmeh sa okolinom (Danijel Goleman u "Socijalnoj inteligenciji" tvrdi da pomaže, razvija se empatija, ona je važna); 
... umesto kupovine dnevnih novina u kojima je verovatno jedina tačna informacija njihova cena - za desetak dana uštedite za odličnu knjigu; 
... ponekad zaista okrenete i drugi obraz;
... a kada neko krene na slabijeg, slabijeg i zaštitite; 
... i stvari će početi da se menjaju: neće samo Zagreb i Ljubljana biti besprekorno čisti gradovi u regionu (a jesu, i to nije rezultat toga što u njihovoj gradskoj službi rade Herkulesi-higijeničari, već ljudi jednostavno ne bacaju smeće nigde do u kante); neće samo Prag biti milionski grad čiji se saobraćaj ne čuje, a kada to znate - onda razmtrate opciju kratkog odmora u tom istom Pragu; neće biti na ekranu smeća ukoliko nije gledano (piplmetri su to!), već će se vremenom sadržaj prilagoditi potrebama publike, pa će i do onog nesrećnog RTS-ovog satelitskog programa (koji vidi ceo svet) stići nešto što izgleda bolje od programa TV Palme iz polovine devedesetih, u dnevnim novinama se možda nađe još neki - novinar, zbog kojeg ću sa zadovoljstvom kupovati baš te novine, baš tog dana; i tako dalje.

Da li je nešto sa gore navedenog spiska - teško za izvesti? 
Ne verujete da je promena moguća, nema šanse za bolje rezultate?

Testirajte sopstvenu percepciju: da li Japance prepoznajemo kao vredan svet? Da li je država Japan vredna ili su vredni ljudi?
Da li Švajcarce smatramo čistim narodom?
Da li Nemce smatramo pedantnim i preciznim?
Da li su komšije iz ulaza pored sredile zgradu i njihova je urednija od vaše?
Da li se osećate produhovljenim nakon čitanja dnevne novine ili, da ostanem u domenu nacionalnog, nakon čitanja "Despota Stefana" od Slavomira Nastasijevića? (na primer)

Eto: sve kreće iz ličnog.

Dodatno, te male promene vremenom će rezultovati i promenom percepcije: te nećemo više biti poznati kao stadionski huligani (na primer), već "država dobrih ljudi koja ima problem sa huliganima". 
Razlika između ova dva je vidljiva. 

U međuvremenu, Država možda i sagleda šta možemo trubom, malinom, festivalom ili nečim četvrtim. Dok se taj dogovor ne napravi - za početak bi mogli da pokušamo da nas prihvate kao zemlju pristojnih ljudi.
Na primer.

Pitanje je samo da li nam je stalo šta drugi misle o nama, ili nije.

Još važnije - koliko nam je stalo o tome - šta mislimo - o sebi ?


Ukoliko ništa nije važno , da se više ne zamlaćujemo sa imidžom, sportskim ambasadorima, kajmakom, malinama, Egzitom i Gučom, već da se opustimo i razgaćimo, bre, kao kod svoje kuće. 
Šta ko ima da viri preko ograde?

(Što bi neko rekao: "Učini da sve liči na kanalizaciju da ti kao govno ne bi štrčao", 
a mi smo u Paviljonima na Novom Beogradu već imali genijalan grafit: "Malo nas je, al' smo govna")


VI:
U nedavnom istraživanju objavljenom pod nekim naslovom tipa "Skandalozno!" pisalo je da, jao! tragedije! - svega 40% omladine odlazi u pozorište, a da 22%, možete li zamisliti, uopšte ne čita. U istoj vesti je, ukoliko se dobro sećam, pisalo da je svega 10% zaista zainteresovano za čitanje, učenje i sve to.

Ali, nije nama za promenu potrebno 100.000 Milankovića, 50.000 Tesli i 10.000 Andrića.
Ukoliko bi par desetina njih iz tih generacija osetili da vredi potruditi se i da se znanje isplati - to bi za početak bilo sasvim dovoljno! Tih 10% koji su zainteresovni za učenje - to je svakako više od broja sedišta u našoj Skupštini. Samo da ne izgubimo i tih 10%, onako, sasvim usput.

* * * 


www.street.rs
P.S. "Serbian BRE®nd" nije zezanje. Postoji grupacija koja smatra da je super napraviti organizaciju pod tim imenom te tako, na lošem engleskom koji izaziva ili podsmeh ili nevericu - promovisati srpske vrednosti. Ista postoji već godinama. Rezultati dejstvovanja - videti tabelu, ponovo.

P.P.S. Znam da ću za sve ovo popiti i negativne komentare - prvenstveno na račun sopstvenog naivluka i čestog insistiranja na nekim detaljima.

"Ali, onda se setim šta mi je deda rekao.
Nije neophodno da dostigneš cilj, ali moraš da se trudiš.
Ako ne danas - sutra.
Ako ne sutra - prekosutra.
I evo ga, šljaka kao leptir"
(Dule Savić, "Munje")
.
* * * 
Edit,  48 sati kasnije: ovaj tekst je u protekla dva dana pročitalo par stotina ljudi. Samo jedan mi je dojavio za grešku koju sam načinio - a to je da sam umesto "Kraljevo" napisao "Kragujevac", uz komentar: "Nisam bio siguran da li si pogrešio, ili je nešto bilo i u Kragujevcu, a mi već oguglali na gluposti pa se više i ne udubljujemo."
.

Monday 5 November 2012

Milan, 18 godina



"Ne osećam grižu savesti, ništa protiv svoje savesti nisam uradio.
Pesma koja zatvara ploču, je o tome da, ako sve propadne, ukoliko se sve naopako desi ili se već dešava, čovek može da kaže miran sam jer se nisam ogrešio o sebe, o svoje standarde"..
"Za kraj bih rekao da mi nije žao što sam sve ove godine protraćio na tako neozbiljnu stvar kao što je rokenrol, mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine." (1992.)
.
* * *
.
"Imam utisak da se Milan samo okrenuo da se odmori... i znam... istog trenutka se negde ponovo rodio..." (Zoran Kostić Cane)
.
Rođeni 05. novembra 1994. danas postaju punoletni. ..
.

Saturday 3 November 2012

Nina Simone by Meshell Ndegeocello [preslušavanje]

"Svi su od nje očekivali da bude uspešna, bila je pod stalnim pritiskom da niže hitove, ali je uspela da ostane dosledna svom zvuku i sebi. Imala je šta da kaže, imala je razlog da protestuje, bila je ponosna i glasna crna žena u vreme kada niko nije tražio i želeo da čuje crne, glasne žene."

Ovim rečima je Me'shell Ndegeocello najavila album obrada pesama koje su nam poznate i po interpretacijama velike Nine. Okupivši ponovo fenomenalnu ekipu muzičara i gostiju (Sinead O'Connor, Cody ChesnuTT, Liz Wright, Toshi Reagon...) - Me'shell uspeva da sve te pesme i svojim - i to čini podjednako dobro i kada su u pitanju pesme pisane za Ninu ("Please Don’t Let Me Be Misunderstood"), one koje je napisala Nina (odlične verzije "See Line Woman", "Four Women", "Nobody's Fault But Mine"), obrade Leonarda Cohena (izvrsna "Suzanne") ili tradicionala ("Black is the Color of my True Loves Hair") - u svakoj od njih, Me'shell pronalazi prostor za sebe i ekipu muzičara koja je prati. 

Sve to, možda, i nije iznenađujuće.
Me'shell je takođe glasna, crna žena. 

"Pour une âme souveraine - a dedication to Nina Simone" dostupan je za preslušavanje - na ovom linku >> :)
.
p.s. Prethodni album Meshell, odlični "Weather" i dalje je dostupan za preslušavanje ovde >>
.