Thursday 26 January 2012

U hladnim noćima ti pojedi sećanje na topao dan (#3)

Havana, jutro.
Malekon, Havana, prepodne.
Rodos, grad, prepodne.
Hania, Krit, prepodne.
Havana, centar, podne.

Etna, podne.
Sicilija, popodne.
Lefkada, popodne.
Varadero, predveče.
Kefalonija, veče.
.

Monday 23 January 2012

Leonard Cohen: "Old Ideas" [novi album, preslušavanje!]

"The troubles came I saved what I could save,
A shred of light, a particle a wave.
But there were chains so I hastened to behave,
There were chains so I loved you like a slave". 

.
Nakon osam godina, jednog bankrota, jedne sjajne knjige ("Book of Longing"), jedne turneje, prijema u Rock'n'Roll Hall of Fame - Koen se vraća novim albumom, jednostavno nazvanim - "Old Ideas".
Da je snimio samo gore citiranu - "Show me the Place", bilo bi dovoljno. 
A tu je još devet teških komada, koji se mogu slušati i kao pesme o izdaji, smrti i bogu, samom sebi, željama, ljubavi i nadi. 
Koen u jednom intervjuu pominje da je zapravo konačno rešio da peva - bluz.
.
.
Ovo je, ujedno, možda i poslednje što će ikada otpevati.
Ove godine puni 78.
U pesmi "Darkness" i sam kaže:
.
"I've got no future/I know my days are few
I thought the past would last me/but the darkness got that too."
.
National Public Radio je danas postavio album za preslušavanje. Pretpostavka je da će na ovom linku biti dostupan naredna 3-4 dana. 
"Old Ideas" će zvanično biti objavljene 31. januara.

Dostojanstveno starenje.
.
Link za preslušavanje (pop-up) >>
.

Saturday 21 January 2012

Š.B.B.K.B.B. (slučajnosti i pop-kultura)

Maglovito popodne, radni dan, železnička stanica Dartford, 1960. godina.
Dva drugara iz detinjstva slučajno se susreću na stanici: đak lokalnog umetničkog koledža, Kit, čeka voz koji će ga odvesti kući, dok kraj njega prolazi Mik, učenik ekonomske škole, noseći pod miškom „Economy studies“ knjigu i pola hleba. Obojica izgovaraju „Zdravo!“, Mik nastavlja svojim putem i - The Rolling Stones ostaju neosnovani.
Nekoliko godina kasnije, nakon neslavnih pokušaja dobijanja posla u struci, Mik se prijavljuje za audiciju za novi film o tajnom agentu, dobija glavnu ulogu i pop-kultura postaje bogatija za novu zvezdu.
.
Preuzeto sa: link >>
.
Briljantna serija postera koja je nedavno osvanula na Mreži otvara jedno potpuno nevažno – a zabavno pitanje: Šta bi bilo i kako bi izgledali neki veliki filmovi snimljeni u nekoj drugoj dekadi? – i tako inspirišu na razmišljanje na temu neočekivanih obrta, slučajnosti i upornosti, bez kojih zaista mnogo toga ne bi bilo isto u pop-kulturi. Gornji poster je samo jedan iz serijala. Ostali su dostupni na ovoj adresi >>
.
Sličnim pričama sam se već jednom bavio - u drugačijem kontekstu i formatu – kroz emisiju „Ko radi taj i grOši“ >> emitovanoj prošle zime na Radiju 202.
Pominjani Mik i Kit, koji su se, poznato je, upoznali zahvaljujući činjenici da je Mik pod miškom imao nekoliko albuma Chess Records, odnosno muzičara koji su već bili i Kitova strast, u toj emisiji bili su akteri jedne druge priče, koja, sa današnje distance – deluje takođe neverovatno: 
.
London, nekoliko dana posle dočeka Nove 1962. godine, prostorije diskografske kompanije "Decca": Dick Rowe, menadžer kompanije zadužen za nove talente upravo je poslušao nastup benda The Beatles i upravo izgovara:
"Ne sviđa nam se njihov zvuk, a i onako gitarska muzika izlazi iz mode".

Menadžer benda ne veruje u tu procenu i bendu nekoliko nedelja kasnije obezbeđuje ugovor sa drugom izdavačkom kućom.  Ali, to nije sve: Dik Rou, koji gledajući uspeh benda koji je odbio postaje prilično svestan sopstvene gluposti – od tog momenta potpisuje ugovore sa svima – i tako daje šansu bendovima poput Them, Moody Blues i John Mayallu, te – naravno – bendu The Rolling Stones, koji zahvaljujući labavijim kriterijumima dobija prvi profesionalni ugovor.
.
Među mnogim mitovima i urbanim legendama koje svedoče o slučajnostima u pop-muzici, postoji i ta priča o Rod Stewartu, koji bi možda zaista ostao grobar da DJ u lokalnoj diskoteci nije napravio grešku – te je umesto pesme sa A strane singla mladog Stuarta pustio B-stranu, na kojoj se nalazila „Maggie May“, njegov prvi veliki hit.
.
Postoji i priča o pesmi „Billie Jean“, koja je svakako uticala na fantastičan tiraž albuma „ThrillerMichaela Jacksona – a koja, da je ta odluka bila do inače genijalnog producenta Quincy Jonesa – nikada ne bi završila na albumu: legenda tvrdi da je Kvinsi, producent albuma ubeđivao Majkla da ta pesma prosto nema potencijal i da bi bilo dobro da ne bude na izdanju. Na nedavno objavljenom reizdanju albuma može se čuti i demo-verzija pesme – i, moram da priznam da je Kvinsi u toj fazi bio u pravu. Na sreću, nisu odustali. Dobro je što su odustali od snimanja „Ain't Nobody“ – koja je bila najpre namenjena Majklu a ne za Chaku Khan.
.
Šta bi bilo da su se U2 raspali nakon prvog koncerta, na kojem ih je slušalo devet (9) ljudi?
I da li bi Sid Vicious bio danas živ, da je nakon prvog koncerta Siouxsie and the Banshees ostao njihov bubnjar? Da je Morrison rekao tog čuvenog popodneva na plaži Ray Manzareku da ga rock'n'roll, kao ni milion dolara uopšte ne zanimaju, već da želi samo da piše poeziju i nastavi da proučava Blejka?
.
Preuzeto sa: link >>
.
A sada zamislimo Will Smitha kako stoji naspram Morpheusa i bira između crvene i plave pilule (na sreću: Vil je odbio ulogu); zamislimo Toma Cruisa kako glumata u filmu „Footloose“ i time skreće karijeru na sporedni tok pop-kulture (odbio je ulogu); na trenutak pomislimo kako izgleda kadar u kojem Mel Gibson umesto Rasela izgovara If you find yourself alone, riding in the green fields with the sun on your face, do not be troubled. For you are in Elysium, and you're already dead!Rasel je dobio Oskara, Mel još jedan razlog da pije, setimo se da je „I am Legend“ trebalo da bude snimljen još devedesetih sa Švarcenegerom u glavnoj ulozi (studio odbio tadašnju verziju scenarija, projekat čekao više od deset godina); zamislimo Madonnu u „Fantastičnoj Braći Bejker“ (odbila); zatim kako Mišel Fajfer i Džodi Foster gaze gas i kreću ka provaliji i kraju filma „Thelma & Louise“ (pomeranje početka snimanja učinilo je da obe odustanu) – i pomislite kakav bi to krš od filma bio da Renee Zelweger govori Tom Henksu – „You had me at „Hello“ ;) – ali zamislite i šta bi bilo od „Diplomca“ da je u njemu Bendžamina igrao – Jack Nicholson.
.
Iz "paralelnog filmskog univerzuma": šta bi bilo da je "Hangover" snimljen - ranije? ;) Preuzeto sa >> 


.
Sve ovo bio je isključivo pop – kontekst. Slučajnosti, greške i neverovatni obrti su nekim trenucima porađale i penicilin, sprej WD-40; Coca-Colu; žvakaću gumu; sijalicu; zakon sile gravitacije; pogrešan trenutak predstavljanja zamalo da obustavi razvoj telefonije 1876 ili ulaganje u mikro-čipove (1968), te čak i razvoj radija kao medija, jer neki investitori nisu razumeli potencijal medija, izjavljujući da „Bežična muzička kutija nema nikakvu komercijalnu vrednost – jer - ko bi platio da pošalje poruku nikome određenom, tj. svima istovremeno!” ;)
.
Subota je, predveče. Nedostaje mi radijska emisija poput “Zabavnika” koji je maestralno vodio Đuza Stojiljković osamdesetih, subotom predveče na Radio Beogradu 1, bilo je kod njega ovakvih i sličnih priča koje su neprekidno podsećale da se, zapravo, nikad ne zna i da se neočekivana sila pojavljuje iznenada i rešava stvari, nekad na bolje, nekad na gore, te da nije dovoljno samo biti na pravom mestu u pravo vreme, već i prepoznati sopstvenu šansu.
.
O prepoznavanju šansi i Š.B.B.K.B.B. opcijama u Srbiji kao takvoj, drugom prilikom.
.

Sunday 15 January 2012

Vels Tauer: "Sve poharano, sve spaljeno" (sve preporuke! :)


„Skoro je jedan sat, vreme kad tvoja majka dolazi kući na ručak.
Ne želiš da sa očuhom budeš sam u kući. Još uvek te ljuti što te je bolesnog poslao po poštu, na dan tvog dragocenog odmora.
Koračaš desetak koraka, a onda se plan rađa sam od sebe.
Vrlo pažljivo, bacaš poštu uonakolo po šljunkovitom putu tako da izgleda da je iznenada pala. Polako se spuštaš u kolotrag, raširiš ruke i noge kao neko ko je iznenada pao u nesvest.
Kada kola tvoje majke skrenu na prilaz, majka će te primetiti.
Možda će morati da prikoči kako te ne bi pregazila, ali dovoljno si daleko i misliš da ne može slučajno da naleti na tebe. Pritrčaće ti plačući i sva zabrinuta. Pustićeš je da te nagovori da joj ispričaš to kako te je očuh naterao da odeš po poštu.
.
Ne miči se. Ne obraćaj pažnju na kamenčić koji ti se zabija u obraz. Ne kvari scenu. Možda ionako neće poverovati. Već i sada napola veruje u ono što joj tvoj očuh govori o tebi: da si maloletni prevarant koji ne može da zine a da ne slaže.
.
Insekt, verovatno bezopasni mrav, maršira uz tvoju nogu.
Prolazi mnogo minuta.
.
Kako vreme teče, vrtoglavo ushićenje koje si prvobitno osećao spram briljantnosti svog ratnog lukavstva već počinje da tone u stid. Odlučuješ da ćeš čekati dok deset kola ne prođe glavnim putem, i da ćeš, ako tvoja majka do tada ne stigne, ustati i otići kući.“
(iz priče "Leopard")
.
http://hammer.ucla.edu
.
Prva zbirka priča Velsa Tauera – „Sve poharano, sve spaljeno“ svakako je najbolja knjiga novog autora koju sam pročitao mnogo godina unazad.

I priznajem, po prvi put se nakon toliko godina slažem sa pročitanim „preporukama“ na koricama knjige. Poređenja sa Karverom nisu slučajna - Tauer je očigledno stil brusio čitajući i Rejmondove pripovetke – one u kojima su svi svesni sopstvene zatvorenosti i zatrovanosti,
svi razvedeni ili deca razvedenih,
pomalo gorki a željni pažnje,
željni male pauze od svega.
.
Dokaz izvrsnog prevoda Zorana Trklje >> i Ljiljane Bubalo je delić jedne od priča iz zbirke,  dostupan na ovoj adresi >> („Booka >>“)
.
Iako je vreme poklanjanja zvanično iza nas - novogodišnji popusti još uvek traju (knjižara „Beopolis >>“). Za razliku od onih mamlaza iz reklame, ja i dalje verujem da su knjige bolji poklon od brendirane pivske čaše. 
.

Sunday 8 January 2012

„Heroes“ (David Bowie, 39 pesama, #25)

I

Imam dvanaest godina, desetak kaseta, sedam-osam albuma na polici, nemam još uvek moj gramofon, ali je zato tu kasetofon, moj, dva zvučnika + opcija „wide stereo“.
Dva od 7-8 albuma su Bouvijevi, kao i dve od desetak kaseta.
Specijalno izdanje magazina „ITD“, objavljeno pred novu godinu 1985, posvećeno Bouviju, znam (verovatno i danas) - napamet. (Posmatrano sa distance – ta „romansirana biografija“ je itekako uticala na moj dalji razvoj - u tom izdanju sam prvi put čuo/saznao za: Čarlija Parkera, Džeka Kerouaka, Endija Vorhola, Lu Rida, Igija Popa i Brajena Ina. Sasvim dovoljno za višedecenijsku indoktrinaciju.)
Pominjani kasetofon povezan je kablom za TV (mono izlaz), spreman za snimanje „Live Aid“ koncerta. Trinaesti juli 1985. godine: sedeo sam ispred TV ekrana nekih 14 sati, nisam imao snage za više. Ali, bilo je sasvim dovoljno: pored svih čuda koje sam uspeo da vidim tog dana, u 19 Bouvijevih minuta – prvi put sam čuo „Heroes“.

Na prvo slušanje nisam shvatio sve.

Ali refren – plutajuća gitara i epska širina – bili su sasvim dovoljni za drugo slušanje i spoznaju da je verovatno važnije znati napamet tekst te pesme nego na primer „Pesme o majci“, koja je bila obavezna lektira za šesti razred.

Premotavao sam traku sa snimkom mnogo puta: treće, peto, petnaesto preslušavanje – sve snimljeno mono, s televizora.
Mali zvučnici i mono-tehnologija ne mogu zaustaviti velike pesme.

Zato i jesu velike.
.
II (opšti nivoi, množina)
.
Heroes“ je zapravo  dokaz da su u rok muzici priča o pesmi, sama pesma i kontekst - podjednako važni. Iako tehnički "Heroes" nije bila ni blizu hita po objavi (1977; jedva Top 25 u Britaniji, ni Top 100 u Americi), njena veličina postajala je jasnija iz godine u godinu.
.
Njena epska širina dolazi najpre iz zvuka - i nema boljeg dokaza za tvrdnju od nemačke i francuske verzija iste pesme. Naravno da bi bilo bolje da ih Bouvi nikada nije otpevao, ali - da nije – možda bi bilo potrebno još više vremena da se nađe na panteonu važnih stvari odrastanja.
Ali, njen zvuk je nastao greškom - i to Tonyja Viscontia, koji će se u ovoj priči pojaviti još jednom: nakon što je Robert Fripp i treći put odsvirao gitarsku deonicu, Viskonti je čitavoj ekipi greškom pustio sva tri kanala, jedan preko drugog. 

I to je bilo - to!


"Svima su nam pale vilice. Danas je to trenutno prepoznatljiv zvuk, sačuvan u našoj kolektivnoj psihi" - zapisaće Viskonti u svojoj autobiografiji.
.
A kolektivna psiha je kodirala pesmu na različite načine.
"Heroes" smo najpre čitali kao pesmu o hrabostinastalu tokom berlinskih dana ekipe koja je snimala jedan od najvećih albuma rok muzike u Hansa studiju - u prostoru koji je bio sala za balove SS divizija i čiji su prozori zaista bili na puškomet od vojnika Istočne Nemačke; otvaranje pesme stihom „I will be King/And You, You'll be my queen“; sastanci pod zidom, nepoznati ljubavnici, podeljeni grad, tenzija, prkos; "We can beat them/just for one day. - sve je, nekako, tu.

Takvom berlinskom shvatanju pomogla su i „Deca sa kolodvora Zoo“, ali i Bouvijev koncert održan pored Zida („Da je to bila poslednja velika stvar koju sam uradio u životu, to bi bilo potpuno u redu") - nakon kojeg je tvrdio da je čuo glasove ljudi sa druge strane Zida kako pevaju, hiljade glasova.
.
Postoji frakcija obožavalaca koji tvrde da je pesma dobila najblistaviju formu kada je zasvirao na Live Aid koncertu – jer je dobila drugačiji kontekst. No, uprkos tome što je to bio i moj prvi susret sa pesmom, ta verzija i kontekst nisu mi najomiljeniji. 

Petnaest godina kasnije - Zida više nije bilo, ali više nije bilo ni Kula World Trade Centra. Na koncertu održanom nakon katastrofe u Njujorku - u gradu u kojem je praktično živeo već godinama – otpevao je svega dve pesme: „America“ Simona & Garfunkela i – „Heroes“, ponovo. I sve je dobilo novo značenje.
.
Kada je, konačno - i za sada poslednji put svirao uživo, tokom „Reality“ turneje, pesma je dobila je i tu oduvek željenu dimenziju - himne koja te uverava da je pobeda moguća. 
Snimak iz Berlina iz 2002 - to i dokazuje.
.
I onda dolazi - do obrta.
.
Nakon svih tumačenja i momenata veličanstvenosti koje smo proživljavali uz nju, Bouvi je konačno razotkrio deo mita - i učinio ga, zapravo, još većim: prava inspiracija za pesmu bio je već pominjani grešni Viskontikoji se u to vreme zaista sastajao sa Antoniom Maas, pratećim vokalom u bendu, pod zidom, tako da su ga Dejvid i ostali iz benda mogli i videti iz studija. Toni je u to vreme bio u braku. Dejvid je prećutkivao ovaj podatak sve do 2004, kada se Toni razveo od svoje žene.
.
Ljubavna pesma, ipak. I konačno razotkrivanje istine: sada smo znali zašto je ova pesma imala znake navoda u nazivu, svih ovih godina.
(„Heroes“, ne Heroes.)
.
III (privatni kontekst, jednina)
.
Bez obzira na izvođenja i mnoge verzije - oduvek mi je najdraža bila ona izvorna - treća pesma na albumu, šest minuta i deset sekundi, integralni ep.
.
Zanimljivo, iako je preslušavam više od dvadeset godina, ne mogu da izdvojim nijedan specijalni momenat u kojem sam je slušao i koji ću pamtiti po pesmi. "Heroes" se nalazila u svakoj verziji ručnog prtljaga na mnogim letovanjima, tokom služenja vojnog roka, u vokmenu, diskmenu, plejeru, svuda
Zapravo, samo slušanje ove pesme je taj momenat, u kojem ti nije važno gde si i kakav si i kuda si krenuo.
I to je, valjda, čini velikom pesmom.
.
IV
.
„Heroes“ nikada nisam čuo uživo.
Prvu šansu sam imao u septembru 1990.
No, verovatno sam bio premali da bih herojski, sam pokušao da odem u Zagreb u tom trenutku, te jeseni - zid je već počeo da se podiže, između njih i nas.
Drugi put, kada je ponovo svirao u Zagrebu aprila 1997. nisam imao pasoš, a nije mi se baš jurila potvrda vojnog odseka da sam odslužio rok, nije mi se kucalo na ta vrata, nakon svega.
.
Na oba koncerta je svirao tu pesmu.
.
Sad, sve je manje šansi da ću „Heroes“ ikada čuti uživo.
Bouvi ne nastupa uživo već osmu godinu.
Danas proslavlja 65. rođendan.
.
Nisam, jbga, na vreme bio „heroj, na jedan dan“.
Ali, dokle god postoji šansa da će se vratiti na scenu, preostaje mi da verujem da je taj dan - ipak moguć.
.
Hoću da bude - ovako.
Just for one day.
.


.
p.s. Nekoliko meseci nakon objavljivanja ovog teksta, Dejvid se vratio na scenu albumom "The Next Day". No, najave koncerata i dalje nema.

p.p.s. Šansa više ne postoji. Januar 2016.

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Svi tekstovi iz serijala dostupni su > ovde.  Svi tekstovi iz serijala su naknadno prilagođeni za štampano izdanje knjige.].

.

Saturday 7 January 2012

“Habemus Papam!” [Nani Moreti, novi film]

Hrabro otvaranje: nakon smrti Svetog Oca, kardinali biraju novog Papu.
I još vetar nije beli dim razvejao nad dimnjakom, a novoizabrani Papa shvata i oglašava da nije spreman za tu dužnost.

Ne manjka mu vere u boga, već u sebe i sopstvene sposobnosti.
Zato je pozvan psihijatar - da pomogne.
.
Psihijatar – Savetniku: „Mislim da ne smem da pitam...?“
Savetnik: „Apsolutno ne.“
Psihijatar: „Naravno ništa o seksu... Da spomenem majku?“
Savetnik: „U ovom trenu to može da pokrene daleka sećanja.“
Psihijatar: „A suočavanje sa neispunjenim maštarijama i željama?“
Savetnik: „Ne.“
Psihijatar: „Nešto iz detinjstva?“
Savetnik: „Vrlo diskretno.“
Psihijatar: „A nešto o snovima?“
Savetnik: „Zavisi od snova.“
Psihijatar: „Pa onda... bolje ne.“
Savetnik: „Bolje ne.“
Psihijatar (vraća se Papi): „Da počnemo!...“
Papa: „Bog u meni vidi sposobnosti koje nemam.“
Psihijatar: „Gde su te sposobnosti?“
Papa: „Tražim ih, a ništa ne nalazim.“
Psihijatar: „Vi ste izabrani, da tako kažemo, od strane Boga zbog svojih kvaliteta i dobrote...“
Savetnik II: „Je li neko pitao doktora da li je vernik?“
Savetnik: „Jeste li?“
Psihijatar: „Nisam.“
Papa (uz osmeh): „To nije dobro.“

Sutradan, novoizabrani Papa beži iz Vatikana.
.

.
„Imamo Papu!“ Nanija Moretija sleteo je direktno na ničiju zemlju. Sa jedne strane - zvanični portparol Vatikana pozvao je na bojkot filma, dok je Radio Vatikan utvrdio (tačno) da film ne sadrži niti ironične niti karikaturalne elemente Svetog Oca, već isključivo – ljudske. Sa druge strane – deo kritičara je film unapred osuđivao zbog inicijalne ideje ulaska iza zidina Vatikana – dok je drugi deo, pak, očekivao oštriji film sa više čvrstine i verovatnosti, koja u nekim trenucima filmu zaista manjka. Ali - među svim tim očekivanjima, Moreti je uspeo nerešivo: da provokaciju ispriča bez vređanja i zadiranja u pitanja vere, već se posveti suštinskom pitanju – vere u sopstvene mogućnosti te preispitivanju sopstvenih želja, što je i težak i hrabar potez, ako se priča o željama Svetog Oca.
.
A jednom će ovakav film biti snimljen i ovde, u pravoslavnoj verziji.
I ma koliko to možda delovalo blasfemično - katarza koju će doneti učiniće dobro - i za Crkvu i za vernike.
Sa obe strane ove priče su, ipak, ljudi.
.

Wednesday 4 January 2012

„Red Music” (odlomak) Jozef Škvorecki (1924-2012)


"U doba kada smo imali šesnaest, sedamnaest godina i kada je sve u životu bilo novo – svirao sam tenor-saksofon. I to bedno. Naša kapela zvala se Red Music, što je bilo pogrešno, jer to ime nije imalo nikakve političke konotacije. Ali u Pragu je postojao orkestar po imenu Blue Music a mi, budući da smo živeli u protektoratu Češka i Moravska, nismo ni slutili da u džezu blue ne znači ime boje i tako smo našu kapelu nazvali Red Music. Ali ako samo ime nije imalo nikakve političke konotacije, naša slatka, divlja muzika je takve konotacije imala; džez je, naime, oduvek bio trn u oku svih ultravladalaca koji su redom, od Hitlera do Brežnjeva, vladali u mojoj domovini.
.
Kakve političke konotacije? Levičarske? Desničarske? Rasne? Klasne? Nacionalne? Rečnik ideologa i šarlatana nema za to pogodan izraz. Na početku, neposredno pre drugog svetskog rata, kada je moja generacija doživela otkrovenje muzike, džez uopšte nije izražavao nekakav protest. Bez obzira na moguće nedostatke liberalne republike T.G. Masarika, beše to pravi raj kulturne tolerancije. I neka Le Roa Džons kaže šta hoće, ali suština ove muzike, ovog „načina da se pravi muzika“ nije samo protest. Njena suština je u nečem mnogo elementarnijem: elan vital, eksplozivna i stvaralačka energija, koja kao u svakoj pravoj umetnosti uzima čoveku dah i koju čovek oseća i u najtužnijem bluzu.
Njeno dejstvo je katarza.
. 
Ali, ako su životi pojedinaca i zajednica pod kontrolom vlasti, koja sama ostaje van domašaja kontrole, pod kontrolom robovlasnika, careva, firera, prvih sekretara i maršala, generala i generalisimusa, ideologa diktatura sa obe strane spektra – tada se stvaralačka energija zaista pretvara u protest.
.
(...)
.
Uprkos Hitleru i Gebelsu, slatki otrov judejsko-negroidne muzike (to su bili atributi koji su nacisti davali džezu) ne samo da je istrajao, nego je i pobedio – čak nakratko i u samom srcu pakla, u terezinskom getu. The Ghetto Swingers... postoji fotografija, amaterski snimak, napravljen unutar zidina ovog grada, one kratke sedmice u kojoj su im dozvolili da sviraju prilikom posete predstavnika švedskog Crvenog krsta, koji su došli da vide Potemkinovo selo nacizna. Na tom snimku su svi: svi do jednog osuđeni na smrt, u belim košuljama i crnim kravatama, pisak trombona ukoso štrči u nebo, simulira ili možda stvarno doživljava radost ritma, muzike, možda komadić očajničkog osećanja bekstva.
.
"The Ghetto Swingers" >>
Totalitarni ideolozi ne vole stvara život (drugih ljudi) jer ga ne mogu totalno kontrolisati; mrze umetnosti, proizvod želje za životom, jer i ona izmiče kontroli – ako umetnost stave pod kontrolu i zakon, ona umire. Ali pre nego što ugine – ili nađe utočište u nekakvom samizdatu – umetnost se, htela to ili ne, pretvara u protest. Popularna, masovna umetnost, džez, pretvara se u masovni protest. Zbog toga su ideološki, a ponekad i policijski pištolji upereni u ljude sa saksofonom.
.
Red Music je svirala (loše, ali sa oduševljenjem šesnaestogodišnjaka) za vreme vladavaine najarijevskijeg od svih arijevaca i njegovog kulturnog potrčka dr Gebelsa. I upravo je Gebels izjavio: „Govoriću sasvim otvoreno o tome da li nemački radio treba da emituje takozvanu džez-muziku. Ako pod džezom razumemo muziku zasnovanu na ritmu, koja sasvim ignoriše ili čak prezire melodiju, muziku u kojoj ritam određuju pre svega ružni zvuci urlajućih instrumenata, koji predstavljaju uvredu duše, onda na gore postavljeno pitanje možemo odgovoriti apsolutno negativno.“
.
(...)
.
Nekakav Gauleiter izdao je nečuveni spisak pravila koja su bila obavezna za sve plesne orkestre u domašaju njegove pravne moći. Škripeći zubima čitao sam ova pravila u nedeljniku Filmski glasnik, a petnaest godina kasnije sam ih parafrazirao – uveren sam, tačno, jer su mi se duboko urezala u sećanje – u priči Neću povući reč.
.
  1. U repertoaru orkestara za zabavu i igru kompozicije u fokstrot-ritmu (tzv. sving) ne smeju da prekorače 20%
  2. U repertoaru tzv. džeza mora se davati prednost durskim kompozicijama, a ne molskim, kao i tekstovima koji izražavaju radost života (Kraft durch Freude), a ne jevrejski sumornim tekstovima.
  3. Što se tiče tempa, prednost treba dati bržim kompozicijama a ne sporim (tzv. bluz), ali tempo pri tome ne sme da prekorači određeni stepen alegra, određen arijevskim osećajem za disciplinu i umerenost. Ni pod kojim okolnostima ne sme se dozvoliti negroidna ekscentričnost u tempu (tzv. hot-džez) niti u solo izvođenju (tzv. brejks)
  4. Tzv. džez-kompozicija može sadržati najviše 10% sinkopa, a ostatak mora činiti prirodno povezano muzičko kretanje, bez karakterističnih ritmičkih preokreta, karakterističnih za muziku varvarskih rasa što izaziva mračne nagone, strane nemačkom narodu (tzv. rifovi).
  5. Najstrože se zabranjuje korišćenje nemačkom duhu stranih instrumenata (npr. tzv. kau-bels, fleks-a-ton, brašiz i sl.) kao i svih sordina, koje plemeniti ton duvačkih instrumenata pretvaraju u jevrejsko-masonsku dreku (tzv. va-va, in-het i sl.)
  6. Zabranjuju se tzv. sola na bubnju (dram brejks) duža od ½ takta u ¾ ritmu (izuzetak čine vojni marševi).
  7. Na kontrabasu se u tzv. džez-kompozicijama dopušta isključivo sviranje gudalom, zabranjeno je trzati strune. To muči instrument i arijevsko muzičko osećanje. Ako je za karakter kompozicije neophodan tzv. picikato, tada se strogo mora paziti da strune ne udaraju u telo instrumenta, što se zabranjuje sa trenutnim važenjem.
  8. Zabranjuje se izazivačko ustajanje prilikom solo sviranja.
  9. Zabranjuje se muzičarima da tokom izvođenja kompozicije uzvikuju (tzv. skat)
  10. Preporučuje se svim zabavnim i plesnim orkestrima da ograniče upotrebu saksofona svih vrsta i zamene ih čelima i violama, ili eventualno, prigodnim narodnim instrumentima.
.
Kada se ovih neobičnih Deset zapovesti pojavilo u toj priči u prvom čehoslovačkom almanahu džeza godine 1958, cenzori jedne sasvim drugačije diktature zaplenili su ceo tiraž. Radnici u štampariji spasli su samo nekoliko primeraka, a jedan od njih došao je do ruku Miloša Formana, tada mladog apsolventa Akademije umetnosti muza, koji je tražio materijal za svoj prvi film. Posle nekoliko godina pisanja i svađa sa cenzorima scenario je konačno bio službeno odobren, ali ga je posle toga lično zabranio čovek koji je tada vladao Čehoslovačkom: predsednik Antonjin Novotni. Tako je naš film propao pre nego što smo počeli da ga snimamo. Zbog čega? Zbog toga što je naredba starog Gauleitera opet važila, ovoga puta u zemlji pobedničkog proletarijata."
.
(Jozef Škvorecki, iz knjige „Bas saksofon“, 1977;„Prosveta“, 1986, prevod Aleksandar Ilić)
.
Šesnaest godina je čekao na objavu "Oklopnog bataljona".
Dvadeset godina je čekao na mogućnost da se vrati u Češku. 

Nije prestajao da piše.

Umro je preksinoć, u svom domu u Kanadi.
.

Monday 2 January 2012

Najbolje iz 2011! [muzika, preslušavanje]

Kroz zvučnike ovog rasklopivog Phillips radija sam prvi put čuo... mnogo toga.
.
Te liste najboljih oduvek su bile važan deo novogodišnjih raspusta.
Najčešće već od 2. ili 3. januara popodne, u zavisnosti od termina emisije, nizale su se godišnje liste - "Parada albuma" Slobe Konjovića, onda "Diskomer", zatim liste singlova na B92 te naravno najvažnija lista - "100 veličanstvenih" Studia B, 10-12 sati najbolje muzike ikada -  dobiješ ih u komadu i već tog dana tačno znaš na koje albume ćeš trošiti džeparac narednih nekoliko nedelja.

Nekad bilo.
.
Ne znam kada će biti ovogodišnja "Diskomer" (i dalje najbolji pregled nove muzike na FM skali >>) lista biti emitovana, B92 i dalje sakuplja glasove >> - zato koristim prednosti tehnologije i lagano ređam moju listu pesama po kojoj ću pamtiti 2011.
.
Širinu liste je možda najlakše objasniti i ovako:
Najstariji izvođač na listi je Leonard Cohen, zbog briljantne "Show me The Place".
A čika Leonard je već imao 52 godine kada je snimio jedan od najvećih hitova karijere - "I'm Your Man" - kada se rodila Lana Del Rey, najmlađa na listi. Najmlađi na listi - Ben Howard rođen je u godini u kojoj su R.E.M. svirali "Orange Crush".
.
Neka vas ne uplaše neka nepoznata imena. Ova godina ne bi bila tako dobra bez otkrića poput Bena Howarda, Ane Brun, Anne CalviThe Vaccines ili Foster the People. Ima i anonimusa - Jason Bajada još uvek nije zvezda ni u krugu sopstvene mesne zajednice. Ali, - biće :) Tu su i povratnici poput Toma Waitsa, Kate Bush, Edie Brickell i ludi naučnik Thomas Dolby, koji nije snimao gotovo dvadeset godina. Tri  obrade - "This is the Day" od The The, obradili je Manic Street Preachers, druga je "She's not there" - Neko Case i Nick Cave, te na kraju James Blake, "Limit To Your Love".
.
Poslednja pesma na listi je pominjani Cohen
.
Zato što bolji kraj ne postoji.

Redosled pesama je podređen uživanju, ne poziciji na listi. S obzirom na to šta se sve na njoj nalazi - od dub-stepa do mainstream pop muzike, sve ovo ide pod žanr: dobra muzika.
.
Možete je preslušati u celini (69 pesama!), može i u malim dozama; u jutarnjim, dnevnim ili noćnim satima, ko kako voli (sredina liste je malo sporija, to može i sumrak ;)
Ukoliko vam se neka od pesama i ne dopadne, uvek imate opciju next. To su prednosti tehnologije.
Ukoliko vam, pak, barem jedna od ovih pesama skrene pažnju tako da morate da proverite ko to peva, ova lista je ispunila svoju svrhu.
.
Kako god je preslušavali i gdegod bili - uživajte.


* * *

UPDATE: 
Servis Grooveshark koji je omogućavao preslušavanje muzike zatvoren je 01. maja 2015, što je učinilo da su neke od lista, poput ove, nepovratno izgubljene.
Sačuvane i rekonstruisane liste dostupne su na ovom linku >>

* * * 


Sunday 1 January 2012

Beograd, jutro posle

(U nedostatku bolje pesme, dok hodam centrom i biram uglove, glavom odzvanja Kazalište - "Nedjeljom ujutro", nisam je slušao odavno. Kako jutro odmiče, pesma prepušta mesto tišini, uživam; nisam ovakav Beograd video godinama. Sve fotografije nastale su 01. januara 2012. ujutro, od 07.15 do 08.30h) 
.












(Uzgred: Knez Mihajlo je insistirao da spomenik bude "evropski", bez kape i oružja. Spomenik je podignut pre tačno 130 godina. )
.