Thursday 13 September 2012

Vivaldi recomposed: Max Richter

"Polako, leto se završavalo pljuskom kiše" (Jovan Hristić)

Da je sticaj okolnosti bio malo suroviji, za najpoznatije Vivaldijevo delo bismo verovatno znali, ali se moglo dogoditi da ga nikada ne čujemo.
Znali bismo za njega po zapisima o uspehu koji je Vivaldi zabeležio nakon prvih izvođenja, koji je bio takav da ga je Luj XV lično zvao da svira na njegovom venčanju. No, zbog nerešenog pitanja autorskih prava i činjenice da od objavljivanja nema nikakvu materijalnu korist - Antonio u to vreme prestaje da štampa partiture njegovih dela, što je učinilo da se neka od njih i danas vode kao nestala. 
"Četiri godišnja doba" mogla su, dakle, sasvim lako, postati jedno od tih, izgubljenih.

Na samom kraju leta otkrivam da Max Richter objavljuje "Four Seasons Recomposed", hrabar pokušaj prerade jednog od opštih mesta baroka. 

Rihter se, dakle, ne zaustavlja na pokušajima prethodnika, od kojih je svako ličnom interpretacijom dodavao ili oduzimao nešto od originala: ukoliko je izvedba kojom je dirigovao Trevor Pinnock bila potpuno klasična, ona Karajanova (sa Ann-Sophie Mutter) monumentalnija; viđenje Guiliana Carmignole gotovo histerično a ono koju je priredio Gideon Kramer uparujući Vivaldija sa Piazzolom previše eksperimentalno, toliko je ova Rihterova zapravo najhrabrija - jer predstavlja proces re-konstrukcije, koju vrši sa bezbedne udaljenosti od gotovo tri stotine godina od originala. (Verzije Nigela Kennedyja svakako nisu za poređenje sa navedenima)




Iako ovaj postupak može najpre delovati kao veoma loša ideja, Rihterov rad je sasvim dobar izbor za prvo pravo jesenje veče, u kojem me novo čitanje klasičnog vraća i ponovnom preslušavanju originala, ali u Karajanovoj verziji. 
To je, uostalom i cilj ove Rihterove vežbe - odavanje počasti i buđenje interesovanja za original.

(I dokle god obrti nisu poput onih u kojem Romeo i Julija ostaju živi, kao što se to radilo sa Šekspirom u devetnaestom veku, sve je u redu.)

Konačno, ovu verziju objavljuje Deutche Grammofon, što čitavoj priči daje dodatni stimmung.

Kompletna Richterova verzija godišnjih doba dostupna je za preslušavanje >>

11 comments:

  1. Sta je, cim se na ovom blogu pojavi neka ozbiljna umetnost, odmah nula komentara, e pa nece moci:)
    Po meni , znacajan doprinos takozvanoj klasicnoj muzici gde umetnici svoju kreaciju vrlo cesto svode iskljucivo na interpretaciju (stav da se dela istorijskih epoha ne mogu prevazici i da je njima sve receno) te pravu kreaciju prepustaju za tu svrhu parcijalno skolovanim kompozitorima sa odseka za kompoziciju. Kao da se kreativnost i talenat mogu administrativnim putem mogu deliti na interpretativni i inovativni korpus.

    ReplyDelete
  2. Da, da, čim se pojavi "ozbiljna" (obožavam taj termin ;) muzika, svi se uozbilje...

    Ovaj Rihterov rad mi je posebno zanimljiv zbog pomenutog izdanja Gideona Kramera & Kremerata Baltica - gde na jednom mestu umrežavaju Vivaldija i Piazzolu, čije "4 Seasons in Buenos Aires" itekako koristi Vivaldijeve pasaže. Svirali su to zimus na Kolarcu Milenković i Gudači Sv. Đorđa, sasvim solidno izvođenje je bilo i to.

    Nema, naravno, jasne crte između interpretacije i inovacije.
    Videti i pod: Glenn Gould :)

    ReplyDelete
  3. pod cime, naravno, necemo podrazumevati tako pomodnu a opet tako primitivnu i povrsnu postmodernisticku papazjaniju spajanja elemenata nasilno izdvojenih iz organskog konteksta radi brzog i jevtinog dosezanja DRUGACIJEG, NOVOG i ORIGINALNOG :)

    ReplyDelete
  4. :)
    Ali, to je radio i Sekspir, kao i citava bulumenta pisaca i umetnika, koje sada kategorisemo kao klasicare, sta cemo sad, uh, oh? :)

    Everything is a remix!

    ReplyDelete
  5. Aman ljudi, o čemu vi to !?

    Severina večeras pevala na grožnđbalu u Vrršcu, a ja nisam mogao da odem da slušam.
    A vi o tamo nekom Vivaldiju?
    Ste vi neki filozofi, a?

    ReplyDelete
  6. Vidi, nikad se ne zna... Bariko je u "Varvarima" otkrio neke od muzickih kritika Betovena u vreme kad se pojavio, tada je on proglasen novokomponovanim, a vidi gde je njegovo ime i delo 200 godina kasnije... :)

    ReplyDelete
  7. ja nista ne znam o klasicnoj muzici!

    ReplyDelete
  8. Ali bih samo dopunila akvamarinov komentar...nije svaki eklekticizam znak postmodernističkog, površnog pačvorkovanja. Iako to jeste osnovna odlika post...čega oćeš.

    ReplyDelete
  9. Slažemo se u vezi sa tim! Ne znam ni ja mnogo, ali se trudim :)

    ReplyDelete
  10. I meni je do nosa svakodnevice. Protesti na Martin Place-u u srcu Sidneja, sodomija ambasadora, Mrs Reinhart pljuje po radnickoj klasi, prolece je kliknulo na backward u samo dva sata, British Air mi ne da da rezervisem sedista sada nego 24 sata pred let odavde do tamo, via Vienna....grrrr. I onda tvoj zracak pameti/zvuka! Jedno veliko Hvala:-)) A o "ozbiljnosti" muzike neki drugi put: ako pocnem sada mislim da bi naslov bio: Spasavaj se ko moze!! P.S. Dodaj update kada okace negde nama koji imamo probleme sa "Kako upakovati sve u 24 sata". Please:-)

    ReplyDelete
  11. Ne znam jos uvek resenje za tvoje poslednje pitanje, kada budem dosao do odgovora svakako cu postati milioner :)

    Ne znam koliko pratis ovdasnje novine, ali teme se ne razlikuju mnogo od tih koje ti navodis... Zato sam i odustao od pracenja vesti, videces jedno od resenja za ocuvanje cistih misli i srca i u narednom postu o Danijelu Borstinu :)

    Drzi se!

    ReplyDelete