Sunday 15 April 2012

„Bele ruže“ (Amira Medunjanin, 39 pesama #32)

Peca Popović u „Rokopisima“ tvrdi da su to trenuci „zbog kojih je vredelo živeti“. Trenuci u kojima osetiš da su zvuk, prostor i vibracija tako isprepleteni da je mala šansa da ćeš ih doživeti još mnogo za života.

Ako je do muzike – za mene su ti trenuci ulazak na koncert Cesarie Evore u Ljubljani 1997, a koju pre toga nikada nisam čuo; zatim onaj trenutak na povratničkom koncertu Darka Rundeka u Beogradu 2000. godine u kojem sa bine počinje da grmi bas linija „Ona se budi“; nastup Gotan Project na Kalemegdanu, pod otvorenim nebom, dok uz uvodne taktove „Santa Maria“ na moje lice padaju prve krupne kapi kiše; tren u kojem Nick Cave izgovara „ovu pesmu inače ne sviramo“ i počinje „Weeping Song“ - i taj trenutak u kojem prvi put čujem Amirin glas uživo, nije joj potrebna ni bina ni pratnja, ona je sama, samo glas.
Žmarci, i danas.

Kasno popodne, toplog letnjeg dana prošle godine, blizu granice Bosne i Srbije.
Nakon više sati prezentacija i predavanja, draga Zvezdana kao specijalni poklon svima nama, kolegama iz regije, u tu mračnu i pomalo skučenu salu, uvodi ženu čija frizura i stil ne odaju ono što će uslediti.
Amira je prešla pogledom preko svih nas, a zatim bez bilo kakve muzičke pratnje počela da peva.
„Ah, što ćemo ljubav kriti“.
Sevdah.

Imao sam sreće: čuo sam Amirin glas uživo, a bez najave, nisam znao da ću ga čuti – i tako nespremnog na čuda taj glas me za tren sledio, a zatim otopio.
Čist glas, bez pratnje instrumenata: njen glas i moji otkucaji srca; a srce lagano usporava, jer želi da je prati.

Te iste večeri Amira je zapevala još jednom, istu pesmu. Ponovo bez pratnje, glas je rasterivao mrak, a ja sam shvatio da moji geni ne mogu biti jedini razlog opijenosti tim glasom i tom muzikom. Ovo je, bilo je jasno, univerzalno lepo.

„Kada budete snimali novi album, mogu li da barem da razvlačim kablove po studiju, ne tražim ništa više, samo da budem tu?“ pitao sam je,  na šta se ona nasmejala i zahvalila.

Nekoliko dana nakon te jedne pesme, čija su se izvođenja urezala u pamćenje dublje od mnogih sati neke drugačije muzike koju češće slušam - do ušiju, srca i ruku mi je, uz posvetu Zvezdane i Amire došao i „Amulette”, njen najnoviji album.
.
Prvi snimak na albumu ponovo je doneo taj isti osećaj ushićenja. Decentno aranžirana a prebogata verzija pesma „Bele ruže“ Šabana Bajramovića, od koje je on pravio gypsy jazz-swing - dok su Almira i Bojan Zulfikarpašić ostavili samo kontrabas i glas, potpuno ogolili pesmu i stvorili jedan od najlepših snimaka koji u 2 minuta i 30 sekundi dovedu do pročišćenja s lakoćom dostojnom velikih dela.

Sve što je „Amulette“ dalje otkrivao iz pesme u pesmu takođe je bilo predivno, ali ovaj prvi snimak, koji sam slušao sam u sobi u tišini letnjeg popodneva i dalje je plutao glavom i zapravo terao da pesmu puštam iznova, mnogo puta.

Tih nedelja je svetska muzička štampa pokušavala da sroči dostojan hvalospev njenog albuma. I jasno se videlo - bez obzira na svu stručnost kritičara, visoke ocene i titule albuma meseca, niko od njih nije dosegao Aleksandra Hemona i njegov tekst za booklet albuma, koji se odnedavno može naći i na njenom sajtu, a koji se ja ne usuđujem da prevedem, plašeći se da ću prevodom nešto nehotice pokvariti:

“The home of the soul is silence; from this silence beautiful music emerges.
 Amira Medunjanin’s voice touches that silence on one end of it’s range; on the other, it reaches transcendent emotional purity. Her voice makes a full circle, as it were, to the soul and it’s silence. In that, she can claim kinship with Billie Holiday or Cesaria Evora.
Another way to put it: Amira’s singing brings tears to one’s eyes and unmitigated joy to one’s heart.
Her voice is good news for those of us who need music to live.”

Tako sam, sa punih trideset i osam godina, otkrio – sevdah. 
Da parafraziram stih ove pesme – „bolje da ga čuo nisam”.

Napomena: ovaj tekst je, u nešto drugačijem obliku, prvi put objavljen na blogu 2011. Od tada je prošlo dovoljno vremena da mi postane jasno da su „Bele ruže“ jedna od 39 važnih pesama.

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde].  

6 comments:

  1. "glas je rasterivao mrak"... vrlo lijepo. ne moze svako ni da razumije sevdah. sto je plus za nas koji ga volimo :)

    ReplyDelete
  2. Odlična stvar! Ja sam nekad voleo jednu dirty verziju Nikole Kolje Pejakovića.

    ReplyDelete
  3. @Vanja: Čestitke za otkrivanje sevdaha? Hvala! :)

    @fantasticna: upravo to je njen glas radio usred te ravnice, a noć je već bila gusta tama, oko 2 ujutro...

    @Djordje: nisam čuo tu verziju, ali sada znam šta da tražim. Hvala na dojavi!

    ReplyDelete
  4. Ja sam prošle/pretprošle godine,tražeći nešto na YT,otkrio Amiru.Nisam znao ranije za nju.Sviđa mi se njeno pevanje,ima tu šta da se doživi.I moram da napišem,najiskrenije,žena je prelepa!
    Nego,iskoristiću ovo kao povod da kažem da je meni najdraži (ne samo sa naših prostora) vokal Gordane Jovanović (Cigančica iz Skupljača perja):
    http://www.youtube.com/watch?v=phCXnLvRTfA
    http://www.youtube.com/watch?v=c-sHz44zMss
    http://www.youtube.com/watch?v=cQ_5GD02oHw
    http://www.youtube.com/watch?v=oLekgfazG6s

    ReplyDelete
  5. Priznajem da nisam slušao Gordanu, hvala na putokazu i linkovima! ;)

    ReplyDelete