Wednesday 28 March 2012

“Rusija” (Idoli, 39 pesama, #30)

Bakićeva ulica, A. Fadejev, svetlost Vostoka.
.
Dvadeset i pet godina od kako sam prvi put čuo "Rusiju", sa kasete koju sam te večeri pozajmio od Mirona - i nekoliko nedelja nakon što sam shvatio da je ova pesma jedna od 39 važnih  - danas shvatam da priča o ovoj pesmi ima pritoka koliko i reka Volga. 
No, ta pesma je ipak glavni tok ove priče, dok su te dve stotine pritoka, koliko ih Volga zaista ima - tu samo da bi taj Divljanov gitarski pasaž i ovu pesmu - učinile još dragocenijom.
.
Tu je, najpre, pritoka - priča o albumu „Odbrana i poslednji dani“ – koji i danas nosi davno osvojenu titulu najboljeg (pravednije je reći da je, uz Šarlov jedinac – jedan od najbolja dva) albuma koje je jugoslovenska pop muzika iznedrila, a kroz čiju se priču o nastanku može mnogo reći o neverovatnoj ekipi muzičara i snimatelja, još više o nekim čudnim sudbinskim preplitanjima, o Borislavu Pekiću po čijem delu je album nazvan, te konačno o odnosu Beograda i Zagreba prema pop kulturi i subverzijama iste u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. 
.
Zatim bih mogao da iz priče o „Idolima“ i životnim putevima članova benda izvučem i mnoge pouke - kojih se retko pridržavam, ali kojih sam svestanjoš više u ovo vreme izbora, kada se neki od njih ponovo nađu pod reflektorima ili iza njih.
.
Nakon toga se otvara prostor za značenja i tumačenja – šta mi je „Odbrana“ nekada značila, te kako i danas mogu da je „raskadriram“ do poslednjeg tona, čak i one tehničke greške koje su (slučajno? Ne!) ostavljene u finalnom miksu – a koje će pažljiviji slušaoci lako čuti - te bih mogao da razmatram koliko mi taj album znači danas, nakon toliko godina. 
.
Tu priču bi odmenila činjenica da sam slušajući ovu pesmu svojevremeno naučio da je moguće napraviti polu-ironičnu zafrkanciju - i da pesma ne mora biti A-dur/D-dur/G-dur/E-dur, i ne mora biti pank-uragan od dva minuta da bi bila antisistemska. Štaviše - „Rusija“ donosi tu nežnu harmoniju – A-mol, D-mol, G, F, C i taj divan gitarski pasaž, od one vrste kakve samo Divljan pravi.
.
Tek na kraju, dakle, dolazi ta pesma: bas linija koja zvuči kao da je puštena unatrag, mnoštvo zvukova i zvrkova koji pesmi daju neozbiljan ton bez obzira na njen tempo i taj zvuk tramvaja na polovini pesme, koji će za mene uvek biti zvuk skretanja pod Kalemegdanom, prekoputa francuske ambasade, gde šina zavija a zatim ispravlja, tako da vozač konačno može da nagazi papučicu uz Parisku ulicu, ka Biblioteci. No, tu se krug zatvara - i priče se ponovo uliju u jednu: koliko je gotovo nemoguće da je taj zvuk za pesmu snimljen upravo na tom ćošku, toliko je te 1982. bilo neverovatno da će taj tramvaj voziti baš Zdenko, basista Idola, svega nekoliko godina nakon objave „Odbrane“.
.
Toliko pritoka, a pesma teče.
Toliko značenja, koliko tumačenja, a sve na jednom vinilu, u čiju unutrašnju rilnu je utisnuto da je štampanje ploče počelo u martu a završeno 6. aprila 1982. godine. Za koji dan će, dakle, biti okruglo 30 godina.
.
No, nikada se ne bih bavio tumačenjima - da se pesma nije odavno uvukla pod kožu - toliko da i danas umem da je odsviram.
.
I zaista se sve svašta tu prepliće. 
"Odbrana..." je menjala formu i tokom snimanja. Zdenko Kolar priča: "To je počeo da snima Mile Pile Miletić koji je bio radijski tonac - radio je kod Minimaksa one montaže, lepljenje traka i ostalo i u tome je bio najbolji na svetu... A naša ideja je bila da baš tako radimo, da režemo, kidamo, lepimo, baš da pravimo jednu nelogičnu muziku u odnosu na sve sto se radilo do tada. Kad je Mile počeo malo da zakazuje zbog zdravstvenih problema, pojavio se Doktor Spira (...) on je otpao posle jedno pet dana. U međuvremenu sam i ja silom prilika morao da postanem snimatelj, ali je tu bilo dosta grešaka. Recimo snimim bubanj a nigde nema doboša, pošto sam zaboravio neko dugmence da pritisnem. Na kraju, je ceo posao završio Joca Višković, tadašnji šef tehnike u Radio Beogradu (...) Ne znam da li je neke pare zaradio, nadam se da jeste."
.
Mogu da zamislim sve članove benda, kao i njihove prijatelje koji su svirali na albumu, poput Gorana Vejvode, čija je klavijatura bila izvor mnogih zvučnih čuda na albumu, mogu da ih zamislim kako stoje naslonjeni na zidove studija VI i XIII Radio Beograda, preslušavaju miks ne znam koji put, tragajući u tom haosu kanala za pravom merom stvari. Mogu da zamislim i ekipu kako snima zvuk tramvaja na sred neke ulice u sitne sate; kao i Šaperovo lice dok gleda ka gluvoj sobi i izgovara kroz interfon studija: "Ovo će morati ponovo!", rečenicu koja se čuje nakon prve strofe pesme "Odbrana" koju peva Krstić (poslušajte pažljivije, zaista se čuje). 
.
Mogao bih da rekonstruišem razgovore koje su vodili najpre u Makedonskoj ulici u PGP RTB-u, koji je odbio da štampa omot sa Miroslavljevim pismom - ali je to pristao da uradi Zagreb, to jest "Jugoton", što čitavoj priči daje dodatni obrt (Jugoton je posle reizdao latinični CD "Obrana i poslednji dani"); mogu da zamislim Vladu kako donosi u studio "Rusiju" i kako se na tu jednostavnu melodiju dodaje, sloj po sloj, taj bas, sekvencer, zvrčke i tramvaje, klavijature i konačno gitaru i glas, kako mrtav ozbiljan peva "Noću sam joj čitao A. Fadejeva/Imala je snažnije ruke nego ja" i sve te stihove koji od svega prave burlesku - jer su  imena u pesmi pažljivo birana - svako od tih imena jeste simbol epohe. 
Spominjani Aleksandar Fadejev autor je veoma popularne "Mlade garde" (napisane 1945) i omiljeni Staljinov pisac - i koji je najpre utonuo u alkohol a zatim izvršio samoubistvo, razočaran u Hruščova i proces destaljinizacije. Za Fadejeva nema lepe reči u memoarima Nadežde Mandeljštam. I onda još te "snažnije ruke" i "nova godina, koja nam se rugala."
.
Aleksandar Fadejev. Ima ga po antikvarijatima.
(Istovremeno - ne mogu da zamislim kako je od te koketerije sa pravoslavljem, koje krasi  čitav album i tu fazu "Idola" došlo do toga da Vlada Divljan nekoliko godina kasnije na jedno prosto pitanje - koga biste pozvali na večeru - na mesto broj 2 stavlja Dimitrija Ljotića - no, to je samo jedna od 200 pritoka ove priče.)
.
Konačno, neverovatan je taj rasplet i dalji put svih članova bendajedan (privremeni) emigrant iz Srbije koji je stigao sve do Australije; jedan vozač tramvaja koji na sreću i dalje svira sa Divljanom ili sa Zonom B i kojeg sam upoznao dok je radio kao tonac na Radio Pingvinu, jedan dobitnik priznanja za životno delo u marketingu iako je i dalje u punoj moći i snazi i jedan savetnik Predsednika države. Još je neverovatnije bilo gledati kako su neki od njih učestvovali u proslavi 20. oktobra, dana oslobođenja Beograda a u prisustvu Medvedeva 2009. godine i kako je ta proslava izgledala >>.

No - ipak je neverovatniji - i pamtiću to duže od svega navedenog - onaj Divljanov povratnički koncert u Domu Omladine, zima 1995, kada je ponovo zasvirao "Rusiju" uživo, u drugačijem, još opuštenijem aranžmanu, praćen Old Stars bendom - Zdenkom, Giletom, Markom, Borisom i Aleksandrom Šandorovim..
.
Sve, dakle, postaje ili ostaje manje važno kada krene to nabrajanje na početku pesme, a zatim ta gitara i onda "Bakićeva ulica već je zaspala/senke se pritajile/svetlost zgusnula/naša tiha soba se tek probudila...". 
.
Sve to me inspiriše da - zato što ne mogu da pronađem nijedan dobar video klip za pesmu - povežem ovaj snimak sa "Odbrane" i scene iz filma "Moskva suzama ne veruje" iz 1980, i shvatim kako sve ima svoje mesto i sve se savršeno uklapa, čista ironija... mislim, harmonija.
.
Rusija.
Jedan... Dva... Tri... Četir'... Sad...
.



[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde].
.
Dodatak: citirani intervju sa Zdenkom Kolarom, 1994, "Vreme Zabave" >>
Dodatak 2: oproštaj od Vlade Divljana, napisano u martu 2015 >>
...

18 comments:

  1. Odličan tekst, Nebojša. Podsetio si me na neke dane. Ne zameri mi što ovde postavljam ovaj link: http://pulse.sm-art.info/307/

    Boban Savković

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti!

      Daleko bilo da zameram - zahvaljujem na linku, promakao mi je ovaj tekst ranije. Veliki pozdrav!

      Delete
  2. OK tekst. Kad se prica o "Odbrani" ne postoji samo "200 pritoka" koje je cine, vec postoji hiljade i hiljade dozivljaja - onoga sto otice od nje.

    ps. Ja sam ubedjen da je zvuk trmvaja sa Tasmajdana.
    pps. Jako malo je od Vejvode zvucno ostalo u konacnom miksu. Ostale su uglavnom neke ideje, a zvuk sintija je mahom Saperovo delo stim da su u nekim pesmama svi iz benda dali po neki potpis/zvuk iz istog (kao na pesmi "Moja si")

    ReplyDelete
  3. „Odbrana i poslednji dani“ – koji i danas nosi davno osvojenu titulu najboljeg (pravednije je reći da je, uz Šarlov jedinac – jedan od najbolja dva) albuma koje je jugoslovenska pop muzika iznedrila

    Teško preterivanje, nije jugoslovenska pop muzika bila ograničena samo na beogradsku scenu.

    Istovremeno - ne mogu da zamislim kako je od te koketerije sa pravoslavljem, koje krasi čitav album i tu fazu "Idola" došlo do toga da Vlada Divljan nekoliko godina kasnije na jedno prosto pitanje - koga biste pozvali na večeru - na mesto broj 2 stavlja Dimitrija Ljotića

    Ja mogu i uopšte me ne čudi.

    ...dana oslobođenja Beograda a u prisustvu Medvedeva 2009. godine i kako je ta proslava izgledala...

    Da sećam se. Došao je lično drug Koba na čelu Crvene Armije, streljao pola grada i silovao sve žensko iznad 5 i ispod 70 godina starosti.Mislim...


    I još...
    Aj dobro, neću više.

    ReplyDelete
  4. O neverovatnom raspletu.Pošto mene lično Idoli nikada nisu doticali, čitam odrednicu iz ex Yu leksikona o njima: "Kako je grupa, barem u javnim tumačenjima često insistirala na tzv. medijskoj manipulaciji..." eto to Vam je taj rasplet, od Ljotića do marketinga, savetnikovanja i Medvedeva. Nomen est Omen. Dva člana benda su u poslednjih 8 godina angažovani na pravljenju idola od jedne budale. Medijskom manipulacijom.

    ReplyDelete
  5. Mislim da je toj dvojici đeneral Nedić ipak bliži.

    Nego, kad si spomenuo budalu. Pričam pre neko veče sa ženom o njemu. I ona kaže:
    "Diktator! Pravi diktator!"
    Ja: "Daj, sad ipak preteruješ..."
    Ona: "Ma pazi, ne kao Julije Cezar, ne tog tipa...Više kao Kaligula, Neron. Taj fazon"

    I ja doživeh prosvetljenje :)

    ReplyDelete
  6. A ja ovih dana čitala Vladimira Sorokina, pa mi ova srpska "Rusija" odličan saundtrek u pozadini.
    Nikad nije sve kao što izgleda:))))

    Zato tu pesmu najvolijem da hvatam u njenom najočiglednijem, ljubavnom ključu. Pazi...ja sam još studirao, ona je radila...imala je snažnije ruke nego ja...nije mi dozvolila da je savladam...Fantastikuš!

    To što mi se ne svidja u šta su izrasli maljčiki, ne umanjuje zasluge iz prošlosti.
    O pokojniku sve najlepše:)

    ReplyDelete
  7. meni takođe interesantno jedino ovo pod "ljotićevci"

    od onoga što sam čitao najbolje objašnjeno http://www.misadjurkovic.info/wp-content/uploads/2011/11/Slika-zvuk-i-moc.pdf

    od str. 55 - lisice: urbani besmisao kao primer kulturne politike režima

    ReplyDelete
  8. @anonymous: slazem se da iz nje izlaze stvari u svim pravcima :) znam da je na albumu Vejvoda zapravo ostao na svega 2-3 pesme potpisan kao klavijaturista, i kao gitarista na jednoj od pesama, no u nekom intervjuu (koji nisam pronasao) je neko od njih tvrdio da je njegov uticaj mnogo veci no sto se na kraju cuje ... Tašmajdan? No way! (i zaista, bio bi red da ovakvi podaci kojima raspolazes postanu dostupni na jos nekoj adresi... :)

    @vrabac: "Odbrana" jeste u velikom broju anketa sedela na vrhu, ili se smenjivala sa Šarlom, ja bih tu listu drugačije postavio, ali još uvek me niko ne pita... Još uvek...

    Što se Ljotića tiče, ja nekako i dalje verujem da je u pitanju bila u tom trenutku pomodna koketerija sa "anti-komunizmom", ili pod koju se već zastavu sve to stavljalo, ovaj Ljotić se pojavio u "Ritmu", 1989/1990, tada je to bilo nekako "in", ponovno otkrivanje Dragiše Vasića, objavljivanje kojekakvih dokumenata i otkrivanja istina...

    A tog oktobra 2009 je zaista bilo svačega, pomešaše i Ruse i partizane i četnike u Sava Centru... Samo je Car Dušan nedostajao.

    @akvamarin: ima i u Zdenkovom interjvuu koji sam linkovao taj "manipulacioni deo", Idoli jesu bili "projekat", u okviru kojeg je "Odbrana" zapravo incidentna stvar. Mini Lp i "Čokolada" su ono kako su pravljeni, zapravo ("Dečaci" i sve to). Sad, meni je taj rasplet naravno neverovatan, kada ga posmatram iz vizure 1987, kada sam odbranu prvi put slušao. Sada više nije, zato i pominjem da se u bavljenju ovom pločom nakupilo lekcija koje znam, ali ne primenjujem...

    @bocvena: Sorokin je odličan tip! "Šećerni Kremlj" čeka na polici, "Dan opričnika" me potpuno iznenadio.
    Ti si ovde jedina nastavila da komentarišeš pesmu, mi dečaci odosmo u druge teme...

    @maare: verujem da i ti pratiš (a neki tekstovi me itekako podsećaju na tebe, no ubediše me da nisi ti) ovaj blog: http://teorijaizteretane.blogspot.com/ Tu se krije i jedan veoma potkovan tekst na temu odnosa "urbane" pop kulture prema okolišu.

    Hvala za link!

    ReplyDelete
  9. Ne bih ja tako lako stavljao Vasića u isti koš sa Ljotićem. Šta više prilično sam ubeđen da bi Dragiša streljao Dimitrija ništa manje nego na primer Krcun, da je kojim slučajem njegova opcija pobedila. No ovaj pogibe u saobračajci, pa im svima pomrsi račune.
    Ali nije to u pitanju. Indikativna je fasciniranost Ljotićem u pojedinim krugovima u to doba. Poznato ti je siguran sam, ti krugovi su bili dosta jaki na tvom faksu ako se ne varam. Sad, neki su "evoluirali" u Bokana a neki kupuju koku ispred kontejnera pa ih savata murija, ali to je samo fasadna različitost. Tu već dolazimo do one podele na "retro" i "neo" u okviru iste ekipe koju sam ranije spominjao.
    I ne razumem to "in". Ja sam menjao stavove u životu, ali kao što sam mislio sa 18 i sada mislim o Dimitriju.
    Ljotiću se moralo suditi (ako se već od mene traži da se u cilju civilizacijskih normi odreknem tog zadovoljstva da ga izvedem pred prvi zid i streljam ko pseto).

    A što se tiče Rusa, pa i oni sami su poslednjih 10-15 godina uradili dosta na pomiranju "belih" i "crvenih". Prosto svako društvo koje ima iza sebe revoluciju i krvavi građanski rat mora to da uradi ako hoće kakvu takvu stabilnost. Naravno, tu kvislinzi poput Ljotića ne ulaze u dil.

    ReplyDelete
  10. Lepo je što je Mare konačno otkrio na kojoj adresi živi! :)

    @vrabac: nije mi bila želja da stavljam u isti koš Dragišu Vasića (uzgred - izvrsnog pisca, čak sam radio i neke dramatizacije njegovih priča na istom tom faksu, ali bez da su me profesori ideološki usmeravali :) i Ljotića - želeo sam da kažem da se krajem osamdesetih podigao taj talas "otkrivanja" nacionalne prošlosti i svih onih koji su bili skrajnuti decenijama, te je na površinu isplivao i sjaj i šljam, sve je počelo da se meša.

    Rusi su to izveli trapavo poput nas - nedavno je na BBC emitovan sjajan serijal Džonatana Bimblbija, 4-5 epizoda u kojima je krstario Rusijom, snimao, pričao sa ljudima, bavio se prošlošću i sadašnjicom, te čak otkrivao i mesta na kojima su ponovo očišćeni svojevremeno zazidani Staljinovi portreti, koji ponovo sijaju punim sjajem. U toj istoj sekvenci, Bimblbi deli sa publikom intervju sa nekom ženom, viša klasa, bogatstvo na njoj je dominantan detalj kadra, koja potpuno mirno izlaže da nije čudo što je Staljin na mestu broj 3. najomiljenijih Rusa svih vremena po anketama, te da on nije radio ništa loše i da je 20 miliona pobijenih ljudi "glasina"... Uh.

    ReplyDelete
  11. Nisam ni sumnjao da si ti jedan od satanista, jer kako bi znao kako zvuče pesme puštene unazad da i sam to nisi radio? :) Šalim se. Imamo mi jednog sugrađanina koji je slušao neke rok grupe unazad da bi pronašao satanističke poruke i o tome držao i tribine i TV emisije... No, to nije tema (kako volim da prekinem svoje digresije).

    Ustvari, drago mi je da sam pronašao istomišljenika za to da početak pesme zvuči kao pesma puštena unazad (znači i ja sam slušao, satanista jedan obični! :) )

    Na to "odrastanje" umetnika (a posebno članova "Idola", jer nekako su previše vidljivi) možda bih mogao da upotrebim jednu Alfovu repliku u seriji ("Alf" naravno), u epizodi o sećanju na Vudstok kad Viloi sanja da je ponovo student, da mu je cimer Njuška (koga u snu igra Alf) i kako Vili posle studija ostaje veran hipi pokretu, dok Alf iako predvodnik, sada ima posao, karijeru, automobil... Susret Njuške i Vilija posle studija i posle kraja hipi pokreta, kad je Njuška rekao šta sada radi i kad se Vili zaprepastio završava se Alfovom rečenicom:

    "This is no college, this is the life".

    E sad, da li je ovo posle "Idola" prevršilo meru, da li je to posle "Idola" baš toliko život da mora ovako - ne bih smeo da sudim.

    Ovo za Vladu i Ljotića nisam znao. Možda nije ni trebalo da saznam...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Puštao unazad, puštao samo levi pa desni kanal, onda kroz slušalice, više pojačala... Sve sam preslušao, ništa nisam ispustio :)

      Odličan je taj citat Alfa, postoji jedan sličan, potpisuje ga Čarls Hendi, kaže: "Sve što sam naučio u životu, naučio sam od malih katastrofa", to je to isto.

      Vlada je ovo za Ljotića izjavio za "Ritam", 1989 ili 1990, bila je ta rubrika "Poznati...", verovatno ta izjava još uvek leži u arhivi na Popboksu.

      Delete
  12. Čita se ovo i još će.
    Pozdrav od mladih naraštaja

    ReplyDelete
  13. Podatak da se radi o Bakiću vajaru a ne o Vojislavu Bakiću pedagogu, baca sumnju na ceo tekst.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala na sugestiji/ispravci, u vreme kada je tekst pisan neki putokazi su vodili ka vajaru. Sklanjam taj deo iz teksta, ova stranica ne bi trebalo da bude izvor pogrešnih informacija.

      Delete