Sunday 8 January 2012

„Heroes“ (David Bowie, 39 pesama, #25)

I

Imam dvanaest godina, desetak kaseta, sedam-osam albuma na polici, nemam još uvek moj gramofon, ali je zato tu kasetofon, moj, dva zvučnika + opcija „wide stereo“.
Dva od 7-8 albuma su Bouvijevi, kao i dve od desetak kaseta.
Specijalno izdanje magazina „ITD“, objavljeno pred novu godinu 1985, posvećeno Bouviju, znam (verovatno i danas) - napamet. (Posmatrano sa distance – ta „romansirana biografija“ je itekako uticala na moj dalji razvoj - u tom izdanju sam prvi put čuo/saznao za: Čarlija Parkera, Džeka Kerouaka, Endija Vorhola, Lu Rida, Igija Popa i Brajena Ina. Sasvim dovoljno za višedecenijsku indoktrinaciju.)
Pominjani kasetofon povezan je kablom za TV (mono izlaz), spreman za snimanje „Live Aid“ koncerta. Trinaesti juli 1985. godine: sedeo sam ispred TV ekrana nekih 14 sati, nisam imao snage za više. Ali, bilo je sasvim dovoljno: pored svih čuda koje sam uspeo da vidim tog dana, u 19 Bouvijevih minuta – prvi put sam čuo „Heroes“.

Na prvo slušanje nisam shvatio sve.

Ali refren – plutajuća gitara i epska širina – bili su sasvim dovoljni za drugo slušanje i spoznaju da je verovatno važnije znati napamet tekst te pesme nego na primer „Pesme o majci“, koja je bila obavezna lektira za šesti razred.

Premotavao sam traku sa snimkom mnogo puta: treće, peto, petnaesto preslušavanje – sve snimljeno mono, s televizora.
Mali zvučnici i mono-tehnologija ne mogu zaustaviti velike pesme.

Zato i jesu velike.
.
II (opšti nivoi, množina)
.
Heroes“ je zapravo  dokaz da su u rok muzici priča o pesmi, sama pesma i kontekst - podjednako važni. Iako tehnički "Heroes" nije bila ni blizu hita po objavi (1977; jedva Top 25 u Britaniji, ni Top 100 u Americi), njena veličina postajala je jasnija iz godine u godinu.
.
Njena epska širina dolazi najpre iz zvuka - i nema boljeg dokaza za tvrdnju od nemačke i francuske verzija iste pesme. Naravno da bi bilo bolje da ih Bouvi nikada nije otpevao, ali - da nije – možda bi bilo potrebno još više vremena da se nađe na panteonu važnih stvari odrastanja.
Ali, njen zvuk je nastao greškom - i to Tonyja Viscontia, koji će se u ovoj priči pojaviti još jednom: nakon što je Robert Fripp i treći put odsvirao gitarsku deonicu, Viskonti je čitavoj ekipi greškom pustio sva tri kanala, jedan preko drugog. 

I to je bilo - to!


"Svima su nam pale vilice. Danas je to trenutno prepoznatljiv zvuk, sačuvan u našoj kolektivnoj psihi" - zapisaće Viskonti u svojoj autobiografiji.
.
A kolektivna psiha je kodirala pesmu na različite načine.
"Heroes" smo najpre čitali kao pesmu o hrabostinastalu tokom berlinskih dana ekipe koja je snimala jedan od najvećih albuma rok muzike u Hansa studiju - u prostoru koji je bio sala za balove SS divizija i čiji su prozori zaista bili na puškomet od vojnika Istočne Nemačke; otvaranje pesme stihom „I will be King/And You, You'll be my queen“; sastanci pod zidom, nepoznati ljubavnici, podeljeni grad, tenzija, prkos; "We can beat them/just for one day. - sve je, nekako, tu.

Takvom berlinskom shvatanju pomogla su i „Deca sa kolodvora Zoo“, ali i Bouvijev koncert održan pored Zida („Da je to bila poslednja velika stvar koju sam uradio u životu, to bi bilo potpuno u redu") - nakon kojeg je tvrdio da je čuo glasove ljudi sa druge strane Zida kako pevaju, hiljade glasova.
.
Postoji frakcija obožavalaca koji tvrde da je pesma dobila najblistaviju formu kada je zasvirao na Live Aid koncertu – jer je dobila drugačiji kontekst. No, uprkos tome što je to bio i moj prvi susret sa pesmom, ta verzija i kontekst nisu mi najomiljeniji. 

Petnaest godina kasnije - Zida više nije bilo, ali više nije bilo ni Kula World Trade Centra. Na koncertu održanom nakon katastrofe u Njujorku - u gradu u kojem je praktično živeo već godinama – otpevao je svega dve pesme: „America“ Simona & Garfunkela i – „Heroes“, ponovo. I sve je dobilo novo značenje.
.
Kada je, konačno - i za sada poslednji put svirao uživo, tokom „Reality“ turneje, pesma je dobila je i tu oduvek željenu dimenziju - himne koja te uverava da je pobeda moguća. 
Snimak iz Berlina iz 2002 - to i dokazuje.
.
I onda dolazi - do obrta.
.
Nakon svih tumačenja i momenata veličanstvenosti koje smo proživljavali uz nju, Bouvi je konačno razotkrio deo mita - i učinio ga, zapravo, još većim: prava inspiracija za pesmu bio je već pominjani grešni Viskontikoji se u to vreme zaista sastajao sa Antoniom Maas, pratećim vokalom u bendu, pod zidom, tako da su ga Dejvid i ostali iz benda mogli i videti iz studija. Toni je u to vreme bio u braku. Dejvid je prećutkivao ovaj podatak sve do 2004, kada se Toni razveo od svoje žene.
.
Ljubavna pesma, ipak. I konačno razotkrivanje istine: sada smo znali zašto je ova pesma imala znake navoda u nazivu, svih ovih godina.
(„Heroes“, ne Heroes.)
.
III (privatni kontekst, jednina)
.
Bez obzira na izvođenja i mnoge verzije - oduvek mi je najdraža bila ona izvorna - treća pesma na albumu, šest minuta i deset sekundi, integralni ep.
.
Zanimljivo, iako je preslušavam više od dvadeset godina, ne mogu da izdvojim nijedan specijalni momenat u kojem sam je slušao i koji ću pamtiti po pesmi. "Heroes" se nalazila u svakoj verziji ručnog prtljaga na mnogim letovanjima, tokom služenja vojnog roka, u vokmenu, diskmenu, plejeru, svuda
Zapravo, samo slušanje ove pesme je taj momenat, u kojem ti nije važno gde si i kakav si i kuda si krenuo.
I to je, valjda, čini velikom pesmom.
.
IV
.
„Heroes“ nikada nisam čuo uživo.
Prvu šansu sam imao u septembru 1990.
No, verovatno sam bio premali da bih herojski, sam pokušao da odem u Zagreb u tom trenutku, te jeseni - zid je već počeo da se podiže, između njih i nas.
Drugi put, kada je ponovo svirao u Zagrebu aprila 1997. nisam imao pasoš, a nije mi se baš jurila potvrda vojnog odseka da sam odslužio rok, nije mi se kucalo na ta vrata, nakon svega.
.
Na oba koncerta je svirao tu pesmu.
.
Sad, sve je manje šansi da ću „Heroes“ ikada čuti uživo.
Bouvi ne nastupa uživo već osmu godinu.
Danas proslavlja 65. rođendan.
.
Nisam, jbga, na vreme bio „heroj, na jedan dan“.
Ali, dokle god postoji šansa da će se vratiti na scenu, preostaje mi da verujem da je taj dan - ipak moguć.
.
Hoću da bude - ovako.
Just for one day.
.


.
p.s. Nekoliko meseci nakon objavljivanja ovog teksta, Dejvid se vratio na scenu albumom "The Next Day". No, najave koncerata i dalje nema.

p.p.s. Šansa više ne postoji. Januar 2016.

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Svi tekstovi iz serijala dostupni su > ovde.  Svi tekstovi iz serijala su naknadno prilagođeni za štampano izdanje knjige.].

.

26 comments:

  1. slican se slicnom raduje...

    ReplyDelete
  2. Lajk na "Fejsu" si ipak dobio nakon čitanja, mada je moglo lako da bude i a conto. Na poverenje, što bi rekli kockari.

    Prestao sam da razmišljam o tome koga neću više nikad čuti. Kad bih probao ponovo da se setim, bilo bi mi zlo.

    Još uvek zaslužujem svoju konačnu kaznu. Na primer, Nika Kejva nisam gledao iako mi je bio ispred nosa. Nije da nisam mogao, nego je bilo razloga koji su krajnje besmisleni u poređenju sa činjenicom da mi je vreovatno promakla istorija.

    I sam slušam muziku kao muziku (skoro mi je nebitno "o čemu oni to"), tako da razumem svakoga ko se pronađe u rifu, ritmu, akordu, udarcu bubnja...

    ReplyDelete
  3. @Tamara: sve sto mogu na ovaj komentar da kazem je :)

    @sizif: hvala na "poverenje", znači kao kuća, što bi rekli.

    Iz razloga smanjenja čemera, ja sam sveo spisak na minimum, te za sada jedino što ne mogu da prežalim je koncert The Pixies u SKC-u 1989. godine, ni sam ne znam ZAŠTO nisam bio tamo... Kejva sam ukačio, Davida Byrnea više puta, Sylviana takođe, The Police i Rolling Stones... I sad - Kate Bush ionako ne nastupa uživo, Peter Murphy još uvek nije bio u Beogradu (mada je ekipa išla na Zg koncert prošle godine i tvrde da je bilo maestralno), ostali su Bowie, Depeche Mode i Radiohead. Bez svih ostalih, više-manje, mogu da preživim :)

    Ostaje nam da se nadamo. I pronalazimo u rifovima, ili onom brisanom prostoru koji ostane iza njih.

    ReplyDelete
    Replies
    1. "te za sada jedino što ne mogu da prežalim je koncert The Pixies u SKC-u 1989. godine"
      Hm, ovo je već previše slučajnosti, pa moram da se oglasim:)
      Ovu rečenicu izgovaram svake godine bar jednom.
      Kao što bih manje više mogla da izaberem svih tvojih 39 pesama i potpišem se sopstvenim imenom ispod njih. Sa sve ličnim doživljajem istih:)
      Jedna od lepih stvari na netu - tamo negde žive ljudi porasli na isti način.

      "И, видиш, то, утеши ме." M. Crnjanski

      Delete
    2. Nisam htela da budem anonimni alkoholičar, greška:))))

      Delete
    3. :)
      A bilo bi sasvim zabavno da više nas izabere i istu "istacku" pesmu te svako napravi svoju priču o tome, te da vidimo kako se ideje, sećanja i nadanja ukrštaju? Mala blog akcija, ako mora da ima povod, neka bude svetski dan muzike, na primer ;)

      Sačekaj još malo, uskoro će svih 39 biti kompletirane, a onda ćemo videti na kojim pesmama se "ne slažemo".

      Jeste to jedna od najlepših stvari na Mreži, to prepoznavanje ;)

      Hvala ti!

      Delete
    4. Deal za akciju kad se serijal završi!
      Ja jedino i umem o muzici da pišem kroz ličnu priču. Izgubljen sam slučaj za kritičarske opservacije:)
      Pozz!

      Delete
    5. Hm, ove moje priče i jesu veoma lične :) Odavno sam prestao da se bavim kritikom... valjda... mislim... jesam? :)

      Delete
    6. Dobro de, ispričaću vam ja kako je bilo na tom koncertu :P

      Eto, ako izbaerete npr. "Bone Machine" kao tu pesmu o kojoj bi svi pisali mogu da vam opišem kako je to onomad zvučalo u SKCu :))

      Delete
    7. C,c,c, ova omladina...ni trunke poštovanja prema penzosima:)

      Delete
    8. E dobro je ako sam ja omladina.
      Čak sam i od ovog Prešlicavanja staiji kojih godinu dana, ako se ne varam. A on definitivno nije u cvetu mladosti, vidi mu samo ove sede na avatru, mislim, pravi ozbiljni sredovečni gospodin:)
      A tek da vidiš moje sede vlasi, eh!
      Mada, teši me ona prastara reklama, mislim da je bila za goloaz, The more you know
      :))

      Delete
    9. @vrabac: sve sto ja znam o tom koncertu je da je na molbu Joey Santiaga da mu neko da cigaretu iz publike dobio "Opatiju" i da se sledio :) I da je koncert bio genijalan... Eh... Dobro, hoces li pisati o tome ili neces? :) Inace, The More You Know je Davidoff, a o prosedoj kosi i bradi cemo pricati uskoro :)

      @bocvena: recimo da je to "omladina" kompliment obojici. Ali, veruj nam, obojica imamo poštovanja prema starijima ;)

      Delete
    10. Sad je ispalo da ste vas dvojica sredovečni , a ja kao starija, jednom nogom u grobu! :)))))

      Bitno je da još uvek žalimo za nekim koncertom iz '89-te, a ne za materijalnim bogatstvom. Je l' tako? Tako je!:))

      Delete
    11. Tako je! Mi slušamo starije! :)

      Delete
  4. Prljavci su bili inspirisani istom pesmom, barem sam ja to tako povezao pre 100 godina.
    Možda si i ti... prisiljen da razmišljaš, ti shvatio si sve, nisi rođen da budeš heroj... :)

    ReplyDelete
  5. Vidis, to za Prljavce mi nije sinulo dok sam razmatrao sopstveno ne-herojstvo... A to je teška spoznaja - da nisi u svim aspektima života ono što bi želeo da budeš, naročito kada imaš manje od 25 godina... Uh ;)

    ReplyDelete
  6. ja samo moram kratko da primetim, da si ti ko sinji starac počeo da pišeš svoju autobiografiju :)

    ReplyDelete
  7. :)
    Uh, uh... Jedan od razloga zašto mi serijal "39" ide (tako) sporo je upravo taj što se trudim da ne zvuči kao "Memoari čoveka iz prošlog vremena"... Nije lako... Dobro, od sada ću pisati o pesmama koje se tiču moje BUDUĆNOSTI! :)

    ReplyDelete
  8. "Dobro, od sada ću pisati o pesmama koje se tiču moje BUDUĆNOSTI!"

    Dakle, kao sledeću možemo očekivati ovu pesmu:

    http://www.youtube.com/watch?v=i3HAJ4DjMhY

    :)

    Inače, skinuo mrak uz taj album - Heroes.
    Mislim, valjda je ovo dovoljno lično ;)

    ReplyDelete
  9. "Ti nikada ne slusas nista normalno?!"
    -Mislis, uvek slusam nesto "Out of the ordinary:-)))
    _Hrmf!!
    (razgovor izmedju moje seste i mene pre 2 decenije na ovu pesmu!)
    ...
    Muzicka Aristokratija iliti...Nobile (sama sebi nocas).

    ReplyDelete
  10. Gledao sam mnogo koncerata u poslednjih tridesetak godina, otkad ih pohodim. Koncert Davida Bowiea u Budimpešti, septembra 1990. godine, definitivno nije najbolji koji sam pohodio. Ali mi je definitivno najdraži.

    Najveći šmeker rock'n'rolla. Tačka.

    Uzgred, postoji jedan mali, ali tužni podatak o ovoj pesmi: na memorijalnom koncertu za Freddieja Mercuryja, pesmu "Heroes" je prvi put odsvirao Mick Ronson, gitarista nekadašnje ekipe Spiders from Mars. Bilo je znano da on tu pesmu obožava i da je izrazio želju da nastupi sa Bowieom nekom prigodom samo da bi mogao da odsvira taj ludački Frippov rif. I to je najzad bilo upriličeno. Bilo je trijumfalno.

    Sudbina je kučka. Nije prošlo ni dva meseca, a Mick Ronson je umro. Ispostavilo se da mu je taj nastup na stadionu Wembley bio poslednji.

    ReplyDelete
  11. Lupam gluposti bez potrebe: od tog koncerta do smrti Micka Ronsona je prošlo godinu dana. No, to jeste bio njegov poslednji nastup. Izvinjenje zbog greške.

    ReplyDelete
  12. @vrabac: When I'm 64!!! :) Dobro sad, pesme o budućnosti mogu biti i drugačije sorte, mogu se baviti i predikcijama budućnosti, ne samo brojem godina... ;)
    Napoleon XIV

    Ovo sa "Heroes" je zaista lično, pravo u sridu, naklon.

    @virgo intelecta: kako li je/ili kako li bi sestra reagovala na preslušavanje ranog opusa Brajena Ina? Ili, još teže, grupu CAN? :)

    @Grba: Za početak, dobrodošao na blog - i topla preporuka svima (koji ne gledaju blogroll sa desne strane ovog bloga) za blog "Suština pasijansa" link
    Nisam znao za ovaj detalj za Ronsona i "Heroes", čudesna je priča, ne marim za grešku, pošto je ispravljena. Hvala za ovo!

    ReplyDelete
  13. Heroes (sa ili bez navoda, svejedno) je jedna od 3-4 (ok, 5-6) stvari u životu koje mi uvek podignu knedlu u grlu. Iako refleksno zatvorim oči čim čujem prvih par sekundi (btw, Viskontijev citat i deliću kolektivne psihe je potpuno istinit, Heroes je nešto kao osnovni ton u muzičkom nasleđu XX veka) ima jedan momenat kada mi se naježi svaka dlačica na telu: kad DB krikne I will be king negde oko trećeg minuta. Ta snaga u glasu, očajanje i trijumfalizam u istom trenutku je neprevaziđenao i način na koji je uhvaćeno mikrofonom je delo genijalca. Mnogo posle sam negde našao kako je Viskonti smislio da u studiju postavi tri mikrofona na različitim udaljenostima (npr. 20cm, metar i 3 metra od DB), kako bi postigao "otvaranje" svakog od njih u zavisnosti od toga kako David peva. Tako na početku čujemo kako DB gotovo šapuće, oko 1. minuta peva jasnim glasom i koleba se u ambijentu (tada ga na mahove hvata 2. mic), zatim vrlo lagano pojačava glas i širi prostor, da bi oko 3.minuta glas dobio na svoj snazi, i ehu i utisku istinske euforije. E, to me ježi svaki put, pa i hiljaditi (a sigurno sam je bar toliko puta čuo i opet ću evo sada:))
    Dodajmo tu i backvokale koji smireno kontriraju razuzdanom vokalu...neponovljivo. Jeste da sam ja pomalo tech-freak, ali reci, zar nije fascinantno?
    Ma ima dosta ovakvih i sličnih priča kako je šta snimljeno u popularnoj muzici, ali uz ovu mi je omiljena ona o tome kako je Martin Hannett stvorio (bez navoda) zvuk bubnja Joy Division.
    A ti nastavi da objavljuješ, lepo je to što radiš :)

    ReplyDelete
  14. ---
    Ali, dokle god postoji šansa da će se vratiti na scenu, preostaje mi da verujem da je taj dan - ipak moguć.
    ===

    Na žalost, taj dan više nije moguć.
    :(

    ReplyDelete
    Replies
    1. Na žalost, da...
      Kada sam čuo vest na radiju jutros, prvo sam pomislio da je deo performansa...
      :(

      Delete