Saturday 28 May 2011

Mikser 2011

Na bini su juče Jarboli svirali pesme benda Boye; Zemlja Gruva repertoar Dina Dvornika; večeras su gromovi onemogućili Veliki Prezir da svira La Stradu a Darkwood Dub sopstveni materijal iz 1995; ali će zato sutra nastupiti i oni - a Vrooom će svirati Šarla, nakon čega će Svi na pod! preispitavati pesme grupe Beograd - i sve to ispred silosa u kojima se krije neverovatno blago zanimljivih čitanja ideologije naše mladosti - od kojih su možda najzabavnija ona koja su kreirali umetnici mlađi od kraja te iste ideologije. 
Zabava, naučili smo, omogućava realnije sagledavanje suštine stvari, čak i kada su one veoma ozbiljne.
Nedaleko od silosa, četiri sprata nabijena novim idejama, od poda do plafona.
Takav miks prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jeste vredan - i gledanja i slušanja. 
Mikser traje, još danas i sutra.

Više o mikseru >>


Pokretači www.flipflipmeheidi.com u susretu sa Josipom Brozom - i Štrausom.
Ko poseti - pamtiće.
.

Sunday 22 May 2011

"Đez"... "Džes"... Jazz...

Ovo je fotografija džez orkestra osnovanog u Petrovcu na Mlavi, 1933. godine.

Obratite pažnju na umetnički detalj – naslikanu poluobnaženu igračicu na bubnju, ispod natpisa „Jazz“, a zatim bi trebalo obratiti pažnju i na opanke.

Korišćenje frule u jazz orkestru je, takođe, svetski kuriozitet.

Ova fotografija nalazi se naslovnoj strani knjige Mihaila-Miše Blama „Jazz u Srbiji 1927-1944", svojevrsnog samizdata nastalog prvenstveno na osnovu porodične arhive familije Blam i drugih raspoloživih izvora, a koja omogućava drugačiji pogled na Srbiju između dva rata, ali i odnos sovjeta, nacista, nedićevaca, komunista i ostalih prema muzici koja je u sebi sjedinila barem tri kontinenta, dva veka i jednu strast – za varijacijama na temu.

Zabludeli studenti, Jevreji, Cigani (termin koristi autor), sovjeti koji najpre ubrzano formiraju džez-orkestre a zatim ih proteruju u gulage čim gosti sa zapada napuste SSSR; „Havaji“ – valjevski džez orkestar; klub „Džokej“ u Gračaničkoj i „Aero klub“ u Uzun Mirkovoj; počeci radio-Beograda i nacisti koji sviraju džez usred Beograda za vreme boravka u Beogradu menjajući imena pesama i plasirajući ih kao „muziku za ples“, nacisti koji se slikaju sa Đangom u Parizu; „Lili Marlen“ koja počinje svoj život upravo na talasima Radio Beograda i zavađene strane u ratu koje podjednako vole istu pesmu; Nedićeva trgovina ljudima i neverovatni izveštaji iz logora u kojima su bili jugoslovenski vojnici; protivnici „đes“ ili „džes“ muzike; partizani koji ubijaju ljude zbog leptir mašne po oslobođenju Beograda 1944 - deo su priča koje se mogu pronaći u knjizi Miše Blama, krcatoj dokumentima, koja je objavljena bez podrške Ministarstva, Grada, bilo koga – a koja zaslužuje bogatije izdanje (i korekcije tehničkih grešaka) i glasnije ovacije. 


Ovakav tretman rada Miše Blama od strane naše kulture jeste, zapravo – blam, te je, istovremeno, dokaz da se u Srbiji od onda do sada nije promenilo mnogo toga. Kao što autor često povlači paralele između tog doba i sadašnjice, tako je i očekivano da su najstariji snimci (koje dobijate uz knjigu na pratećem CD-u) sačuvani zapravo zahvaljujući sekundarnim izvorima, a neki i zabeleženi zahvaljujući nemcima koji su upravljali Radio Beogradom - dok su originalu uništeni ili zagubljeni.

Ono što je sačuvano, bez obzira na šumove i oštećenja - otkriva kako se u Beogradu svirao dobar sving, zatim džez, prikladan epohi, bez obzira na sve.

I zato je ova knjiga važna, bez obzira na sitne manjkavosti, koje će, verujem, biti ispravljene u drugom izdanju knjige.

Za početak je čudesno da je objavljena.
Ladislav lepo kaže: "Ovo je materijal za srpski The Commitments."

*

Saturday 21 May 2011

"Čakaj me" [39 pesama, #17]

Slika prva / 1988.

Najbolji prijatelj odlazi za Ameriku.
Zauvek.
Imamo petnaest godina: ne znamo da samo što nije počelo, da se sprema vreme za „sirene tulijo“ kako lepo kaže naslov albuma, vrište; ne znamo da pesma koju slušamo uskoro neće više biti „domaća muzika“; ne znamo kada ćemo se ponovo videti, što, naravno, njemu i njoj pada teže nego ostalima; ne znamo ništa, vrelo popodne je, dim cigareta visi u vazduhu, pušimo sarajevski „Bond“, sunce probija kroz roletne i iscrtava rojeve zlatnih buba na parketu, sve zriču „odlazi“.
Predin i bend pevaju sve ono što niko od nas ne izgovara. Pesmu je lako puštati iznova i iznova, prva je na B strani albuma, dok se traka premotava sve što se može čuti je pesma ptica iz dvorišta.
Patos, ne patetika.
Iako još uvek golobradi, ne znamo mnogo – ali znamo da čekanje ne zavisi samo od nas.
Mislimo da je naš neprijatelj prostor, a ne vreme, jer imamo tek po petnaest godina.

Slika druga / 2001.

Trinaest godina kasnije, ušuškan u avgustovsku noć stojim potpuno bos na betonskom doku ispred Cafea Tartini usred Pirana, pomalo smušen od previše slovenačkog vina, peti dan kampusa,  u zadnjem džepu pantalona mi je svež, pre nekoliko dana dobijen novi crveni pasoš; imam 28 godina, još 20 nemačkih maraka u džepu; novi posao koji me je doveo do obale mora i do jednog od najboljih događaja na kojem sam ikada bio, sve izgleda kao da je ta višegodišnja oseka konačno završena, kao da će se plime i oseke konačno smenjivati prirodnim ritmom.
U kafeu, preko žamora jezika koji otkrivaju čitavu planetu u tom jednom kafiću – tu punom snagom Zoran Predin i njegov bend pune naša srca i uši devetominutnom verzijom pesme, zvuči i bolje nego original, romantični aspekt uspeva u tih devet minuta da nadvlada potresni deo, stojim na doku i gledam u ništa, zvezde se ne vide; najbolji prijatelj je trenutno u Beogradu, vratio se – uskoro će se pokazati ne zauvek, u međuvremenu su odlasci i dolasci postali uobičajena stvar.

Igram, tako bos i blago pijan na obali mora, na stranoj zemlji koja je nekada bila domovina, ali prostor i vreme više ne izgledaju kao neprijatelji.

Slika treća / 2011.

Sinoć.
Ispred džinovskog tržnog centra, na par stotina metara od stana u kojem se odvijala prva slika, dvadeset i tri godine kasnije.
U okviru promocije zdravog načina života i nekakve slovenačke banjske ponude, Zoran Predin, na bini.
Na skromno, gotovo neprimetno najavljeni koncert odlazim nelagodno: taj prostor, kakav termin, kakav povod.
Ni stotinak slušalaca, svirka sjajna, stari šmeker.
Poneki kupac zastane.
Predin čak i od takve publike krade osmehe i spontane aplauze.
A iza bine, tokom čitavog koncerta - džinovska maketa kosmonauta.
Na svakih dvadeset sekundi negde iza bine poleti sveteća kineska igračka na oprugu, uzleti, zasvetli, onda padne, zatim je prodavac ponovo vine u vazduh.

Sporiji ritam i Predinov sve dublji glas daju joj šmek i težinu koju u originalu nije imala.
Svi detalji postaju nevažni – kosmonaut, leteća kineska igračka, publika - nisu važni prostor i vreme u kojem se sve to odvija. Važno je da me ta pesma neverovatno radi, čak i u takvim uslovima.
To je, valjda, dokaz njene veličine.

Slika četvrta / 20xx

Ne postoji, još uvek. 
Siguran sam da će je biti.
Za sada, tu je zvuk: kruži prostorom, mrvi vreme.



. . . 

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde

Friday 20 May 2011

“Slow Emotion Replay” (39 pesama, #16)

Ta tema odsvirana na usnoj harmonici, od prvog udarca doboša - ubrzava srce i čitavoj pesmi daje pomalo odmetički šmek i neverovatno je kako je Johnny Marr, odrastao u industrijskom, skučenom Mančesteru kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih uspeo da kreira takav odnos usnjaka i gitare – stvara prostor dostojan onom koji zamišljam da ću doživeti kada konačno jednom budem seo u taj "convertible", starinski i zaputim se od istočne ka zapadnoj obali ili bilo gde drugde; jer put je možda jedini način da se dođe do svih odgovora na pitanja i konstatacije koja pesma otvara; Matt Johnson na vrhuncu snage - u blistavu pop strukturu ugrađuje jedan od najgorčih tekstova koje je pop muzika devedesetih godina donela; malo je pesama sa većim brojem dilema sabijenih u svega četiri minuta i malo je tekstova koji sa se istom lakoćom obračunavaju sa sopstvenim slabostima i čitavim kosmosom; u dvadesetak redova stane sve: o manjkavostima „sveta“, boga, svemira, svega; „Everybody knows what's going wrong with the world/But I don't even know what's going on in myself.”;  i možda taj put neće pružiti sve tražene odgovore - ali će barem olakšati potragu za utehom koju neće dati “deaf, dumb & blind God who never explains.”  već će se rešenje potražiti negde drugde; možda u glavi; to je jedino mesto; inače će gorčina nastaviti da se razliva telom i glavom; usporenje će biti sve veće; i zaista ćeš završiti kao “slow emotion replay”, i neverovatno je kako ova pesma, još od one davne noći 1993. kada sam je prvi put čuo u emisiji za koju je muziku birao Neša Stanić, dakle toliko godina kasnije i dalje donosi željenu količinu i ljutnje i utehe istovremeno, bez obzira na to da li si tek ušao u dvadesete, ili si tek krenuo vozom natrag kući nakon godinu dana odsustva iz sopstvenog života; ili si prvi put seo u sopstveni automobil i počeo da istražuješ puteve, ili ti je četrdeseta sve bliža i osećaš da si sve bliži tačnim odgovorima. 

The The:
 .


Klip je deo The The filma - “From Dusk til Dawn” (Tim Pope, 1993) koji je, u fragmentima, dostupan ovde >> 
Vimeo kopija spota dostupna je ovde >>

 . . .  

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde

Monday 16 May 2011

"Zaobilazne strategije" [Brian Eno]

„Ono što želim da kažem jeste da životna stvarnost nije samo surova.
Neke stvarnosti su veoma lepe i ako neko želi da im se posveti, to ne bi trebalo smatrati smrtnim grehom.
Jedna od funkcija umetnosti jeste da ponudi mogućnost neke lepše stvarnosti. Naravno, neko će reći da je to bežanje od stvarnosti i možda je zaista tako.
Ja ne mogu da se bavim tim svetom na mnogo različitih načina, želim da istražujem druge moguće svetove. Potrebno mi je da nađem ono što tražim u nekom izmišljenom svetu i da onda pokušavam da ga približim ovom našem svetu.

Jedan od načina na koji to radim jeste da stvorim, pomoću muzike, simulakrum onakvog sveta kakav želim.“



(Brian Eno, „Zaobilazne strategije“, 1981/priredili Slobodan Cicmil i Goran Vejvoda, 1986.)
.

Monday 9 May 2011

"Encounters at the End of the World" [Hercog]

- „Kako se onda desilo da se srećemo ovde, na kraju sveta?“
- „Mislim da je to logično, jer ovo mesto funkcioniše skoro kao prirodna selekcija za ljude koji imaju nameru da preskoče ivicu mape. I svi se srećemo ovde, gde se sve linije na mapi ukrštaju." 

Ruski filozof koji po Antarktiku vozi autobus ogromnih točkova i tvrdi da Univerzum živi od snova.

Razočarani lingvista kojem nije dozvoljeno da spašava jedan jezik koji je upravo iščezavao i koji se našao na kontinentu koji nema jezik.

Biolozi koji svakog dana otkrivaju nove forme života, identične onima koje su postojale pre miliona godina. I koje će postojati i kad mi odemo.

Mašinski inžinjer, doživotno isprepadan životom u istočnom bloku pre podizanja zavese, uvek spakovan za novo bežanje, ako bude potrebno
. 

Fizičari koji na samom kraju sveta love neutrine, nedokazive čestice koje se pojavljuju u snopovima koji traju milijarditi deo sekunde.

Razočarani bankar iz Kolorada koji je shvatio da nije sve u životu povezano sa novcem. Istraživači koji zaranjanje ispod leda porede sa posetom katedrali. 
. .
Vulkanolozi navežbani da izbegavaju lavu u letu.

Dezorijentisani pingvini.
Foke čiji podvodni zov „zvuči kao Pink Floyd

 Koliko susreta - „na kraju sveta“.

„To su profesionalni sanjari. Oni sve vreme sanjare... I mislim da se preko njih ostvaruje veliki kosmički san, jer univerzum sanja kroz naše snove.“

Remek delo.
.


Sunday 8 May 2011

"Doviđenja, kako ste?" [DŠD izdanje]

„Ja sam još jako mlad doživeo sve što se doživeti moglo, i od tad se strašno dosađujem…
A sad… Sad sam spreman da umrem za ono u šta verujem ali jebi ga, ne verujem više ni u šta…”


„Doviđenja, kako ste?” je satirična dokumetarna bajka. 
Tako tvrdi podnaslov filma.

Gledaocu van Srbije (film je već prikazan na mnogim festivalima u inostranstvu i osvojio je impresivan broj nagrada) takav podnaslov možda zvuči pomalo oksimoronski, ali će tokom 60-ak minuta biti suočen sa dokumentima koji će ga ubediti u postojanje tog oksimorona.
Gledaocu iz Srbije će, pak, iz minuta u minut, postajati sve jasnije da je bilo lakše smejati se i gledati prethodne Mitićeve filmove - „Pretty Diana” ili „UNMIK Titanik” – jer, u ta dva filma, junaci su drugi, odnosno negde tamo - dok smo junaci njegovog novog filma ovoga puta i mi, ovde i sada.

“Nismo mogli da se odlučimo između Istočne i Zapadne civilizacije, pa smo odabrali kompromis: da budemo necivilizovani.”

„Doviđenja, kako ste?” je nastao kombinovanjem autentičnih video materijala iz perioda 2003-2009 i aforizama prvog ešalona naših aforističara - koji dobijaju novu dimenziju naracijom Nebojše Glogovca i fenomenalnom muzikom Paskala Komeladea (čija muzika je fenomenalna uz šta god je postavili). Ovakva kombinacija se može posmatrati kao film o aforizmu (retka grani intelektualnog rada koja u Srbiji - cveta, zato što svakog dana ima sve više materijala za seciranje države koja - vene), a može se posmatrati i kao zbir dokumenata potpunog rasula u regionu (jer se ne bavi isključivo Srbijom), koji glasno govore istinu i bez naratora.

Ko želi - može ga posmatrati i kao video-izdanje čuvenog sajta „srbovanje”, do određenog minuta, u kojem se taj i takav - „šaljiv” materijal - ukršta sa snimcima naše novije istorije.




“Prolazili smo i ranije kroz teške trenutke,
ali nikad nisu trajali ovoliko godina…”


Čitav projekat „Doviđenja, kako ste?” načinom na koji je predstavljen široj javnosti može se gledati kao meta-paradigma onoga što jeste i onoga šta smo: s obzirom na to da je film nastao još 2009. godine, te da nije pronašao put do šire javnosti, autor ga je prekjuče postavio na Mrežu za besplatno preuzimanje, uz prigodnu poruku na FB stranici posvećenoj filmu.

Odatle ono „DŠD” iz naslova: Daj-šta-daš.

„Kome se dopadne, slobodan je da ponudi zauzvrat bilo šta čega ima viška u životu (slatkog, rakije, igračaka, inspiracije, zanata, vremena…) , ako baš insistira i ako ikada sretne autora.”
Film je dostupan i ovde:
Razoružavajuća snaga „Doviđenja, kako ste?” potiče iz njegove jednostavnosti: dok Glogovac sporom, ali teškom paljbom ispaljuje probrane, vrhunske karambole, Mitić slikom priča svoju priču - i kada se te dve priče stope u jednu - od njih nastane malj koji s lakoćom pretvara u komadiće sve što mislimo da živimo, komadiće koje moramo, pod hitno, odmah, drugačije da počnemo da sklapamo - inače, zaista, odosmo u kurac.

„Ne dozvolite da vam život prođe tek tako.
Ovako.”


Korisne adrese:

http://www.dribblingpictures.com/ (scenario, informacije, download)

http://www.facebook.com/home.php#!/dovidjenja.kako.ste (FB stranica)




Friday 6 May 2011

Thomas Dolby: "Oceanea" (EP)


Oduvek je znao da su snovi ostvarivi i uvek je umeo da bude na pravom mestu pre vremena, pre ostalih.

Zvanična biografija tvrdi da je muzičku karijeru počeo u Parizu, kao ulični svirač. Ubrzo se našao u „Top of the Pops“, surfao je novim talasom, prateći Lenu Lovich, jednu od najzanimljivih pojava čitavog talasa. Započinje solo-karijeru, proglasivši početak „Zlatnog doba bežičja“ („The Golden Age of Wireless“) a vrtoglavi uspon duguje i neverovatnom broju emitovanja na MTV kanalu, koji je u to vreme vapio za pametnim pop-idolima poput njega. Zanimljivo, Amerika ga je prihvatila pre Evrope.

U međuvremenu – predstavnici Dolby Laboratories pokušavaju – i ne uspevaju da ga ubede da promeni „nadimak“. Odustaju – ne zbog spoznaje da će i sami imati više koristi ukoliko čitava Planeta posmatra Dolby tehnologiju  kroz njegov rad, već zato što je sud doneo odluku da on ima pravo da koristi reč „Dolby“, kako je i počeo.

“With the vision in my brain/and the music in my veins/and the dirty rhythm in my blood...”

Objavom „The Flat Earth“ pokazuje da hitove piše s lakoćom, („Hyperactive!“ je, uzgred, napisao za Michael Jacksona, ovaj odbio, možda zbog dela teksta „you mast... (urbate)“) ali pokazuje i da to nije ono što ga zanima – poigrava se žanrovima, dokazujući da se i od folkoidnog hita „I scare myself“ može napraviti remek delo primenjene elektronike.

Za pet godina je stigao od pločnika Pariza do saradnje sa svim životnim idolima: od Georga Clintona do Joni Mitchell, sarađuje i sa Prefab Sprout, da bi vrhunac bio Live Aid koncert na kojem su zajedno svirali David Bowie i on.
Nakon toga, svet mu je zaista postao ravan.

“The Earth can be any shape you want it/Any shape at all/Dark and cold or bright and warm/Long or thin or small/ But it's home and all I ever had
And maybe why for me the Earth is flat”

Naredni albumi mu otkrivaju da ga kritika hvali sve više ali publika sve manje razume – i odustaje od karijere pop-zvezde.  Shvata u kom pravcu se sve razvija; pakuje kofere i prelazi u silikonsku dolinu, u kojoj osniva Beatnick, kompaniju posvećenu razvoju novih tehnologija i muzičkih softvera, stvara muziku za internet, a vrhunac doživljava ugradnjom njegovog softvera za polifone melodiju u milijarde Nokia telefona, od 1999. do danas.

Ne odriče se ljubavi prema muzici - postaje muzički urednik najpametnije konferencije na svetu, TED, što je i danas. Nedavno je i na toj sceni predstavio deo novog materijala.

Hyperactive!

Nakon gotovo dvadeset godina vraća se u Englesku, kupuje mali spasilački brod, krsti ga u „The Nutmeg of Consolation“, preuređuje ga, oprema solarnim pločama i kolektorima vetra, studijskom tehnikom i posvećuje se radu na prvom EP-u posle mnogo godina. Najpre se zabavlja kriveći zvuk americane u jedan od najblesavijih projekata prethodne godine („This is the most bizarre, surreal techno/bluegrass mashup you will ever see”), da bi ovog proleća na njegovom interenet plovilu „The Flat Earth Society“  objavio i drugi, ambijentalniji EP – nazvan „Oceanea“, koji usporava svet fenomenalnom, odmerenom produkcijom, briljatnom šetnjom kroz muzičke stilove i stihovima koji dokazuju da nije izgubio ni zrno smisla za humor („Oh, Simone/God tried to fax you/but there was no dial tone“), tri snimka – remek dela.

Album „A Map of Floating City“ se očekuje ovog leta.

Thomas Dolby.
Majstor.
Stigao je do „Oceanee“,
pre nas.

“And I’m free
I’m soaring on a thermal wind
I’m learning how to shed my skin
I made it home to Oceanea.”


Wednesday 4 May 2011

Osvaldo Sorijano: "Galjardo Peres, sudija"

(Nedavna smrt Ernesta Sabata i činjenica da su sve fudbalske utakmice u Argentini počinjale minutom ćutanja u znak poštovanja jednom piscu podsetila me i na ovu priču Osvalda Sorijana, sjajnog pisca, velikog obožavaoca fudbala, Kortasarovog pajtaša.)

Kad sam ja igrao fudbal u Patagoniji, ima tome više od dvadeset godina, sudija je bio pravi protagonista utakmice. Ako bi lokalna ekipa dobila, poklonili bi mu balon vina iz Rio Negra; ako bi izgubila, strpali bi ga u zatvor. Naravno da je češće dobijao balon, jer ni sudija ni gostujući igrači nisu bili samoubilački raspoloženi.

Jedan klub je u to vreme bio nepobediv na svom terenu – Barda Del Medio. Mesto nije imalo više od trista, četiristo stanovnika. Nalazilo se uklešteno između bregova, sa glavnom ulicom od sto metara, a nešto dalje su bila naselja od lepa, kao na Divljem Zapadu. Na obali reke Limaj nalazilo se igralište, okruženo pletenom žicom i drvenom tribinom za pedesetak osoba. Bila je to „loža“, za trgovce, gradske oce i popove. Ostali su gledali utakmicu sedeći na krovovima svojih „fordova“ ili na kabinama kamiona kompanije koja je gradila branu.

Svi smo mi bili pod uticajem čarobnog brazilskog stila svetskog prvaka, koga, međutim, niko nikada nije video kako igra: televizija još nije bila stigla u te krajeve, pa smo sve saznavali preko radija, od onih udaljenih i treperavih glasova koji su prepričavali utakmicu. I iz novina, koje su stizale sa četiri dana zakašnjenja, ali su donosile Peleovu sliku, crtež kako se postavlja četiri-dva-četiri, i vest o argentinskoj katastrofi u Švedskoj.

Ja sam igrao u Konfluensiji, klubu iz Sipoletija, sela koje je početkom veka osnovao jedan italijanski inženjer čiji spomenik se nalazi u glavnoj ulici. Ulice još nisu bile popločane, i da bi se u kišnu nedelju otišlo na fudbalsku utakmicu trebalo je nabaviti guseničare.
Konfluensija nikada nije stigla dalje od šestog mesta, ali katkad smo pobeđivali prvaka. To se dešavalo veoma retko, ali smo mu uterivali strah.

Toga dana je trebalo da igramo na terenu Barde Del Medio, a tamo niko nikada nije pobedio. „Velike“ ekipe su unapred otpisivale dva boda utakmice koju su morali igrati u tom paklenom mestu. Momci iz Barde Del Medio, rođaci Indijanaca i ilegalno doseljenih Čileanaca, bili su isto onoliko zli koliko i, kako smo to pretpostavljali, Holanđani i Šveđani. Dakako, tukli su kao da su u ratu. Za njih, koji su uvek gubili sa ogromnom razlikom kao gosti, bilo je nezamislivo da izgube kod kuće.

Prethodne godine smo ih pobedili na našem terenu sa četiri prema nula, a izgubili smo na njihovom dva prema nula, uz jedan penal i jedan velikodušan autogol Gomesa, našeg desnog beka. I niko se nije usuđivao da s njima ravnopravno igra, jer su kružile jezive legende o sudbini one nekolicine koji su se usudili da im daju gol na njihovom terenu.
Tako su sve ekipe, kada bi išle da igraju u Bardi Del Medio, to koristile da bi dale slobodno svojim najboljim igračima i isprobale nekog momčića iz nižih liga koji dobro gađa. Sve u svemu, utakmica je bila unapred izgubljena.

Sudija je stizao rano, ručavao za džabe, a zatim izbacivao najboljeg gostujućeg igrača; ako to ne bi bilo dovoljno, svirao bi penal pre no što istekne prvih sat vremena, i tribina bi se unervozila. Zatim bi otišao po svoj balon vina, i ponekad, ako bi se stvar završila sa puno golova, ostajao na igranci.
Onog nezaboravnog dana krenuli smo rano i poveli ekipu koju smo skrpili uz mnogo muke, jer niko nije hteo da izlaže svoje noge pogibelji na za šta. Ja sam bio veoma mlad i tek sam počeo da igram u prvoj ligi, pa sam hteo da svojim njuhom za gol zaradim mesto centarfora. Ostali momci su se pomirili sa sudbinom, i pošli kako bi posle ostali na igranci i okušali se pred devojkama sa salaša.

Posle masaže zelenim uljem, kad smo već bili obukli izbledele nebeskoplave dresove, sudija Galjardo Peres, strog čovek vrlo slabog vida, došao je u svlačionicu da proveri da li je sve u redu i da nam kaže da ne pokušavamo da pravimo nekakve gluposti. Bio je bez dva zuba, pa je pri govoru zaplitao, i brkao ono što govori sa onim što je hteo da kaže.
Odgovorili smo mu – i to iskreno – da je sve u redu i da se više potrudi da nam ne upropaste noge. Galjardo Peres je obećao da će upozoriti njihovog kapitena, Serhija Hiovaneljija, zloćudnog starog beka, koji se ritao kao magarac.

Nismo stigli ni da pozdravimo publiku koja nam je zviždala, kad mi je bek Hiovanelji prišao i rekao: „Pazi, mali, nemoj da se praviš pametan, o drvo ću da te obesim.“ Bacio sam pogled iza golova, kad tamo, ogolele od vetra, stoje zlokobne brbe o koje su tu i tamo besili nekog sudiju idealistu. Rekao sam mu da ne brine, obraćajući mu se sa „gospodine“. Hionvanelji, kome je jedan kapak bio spušten i izrovan nekim ožiljkom, klimnuo je sa odobravanjem i otišao da upozori ostale igrače iz navale.
Prvih pola sata igre bilo je manje-više mirno. Stekli su prednost nad nama, ali su pucali sa velike daljine, pa naš golman, Osorio Kecelja, nije mogao da propusti loptu jer bi to bilo skandalozno i svejedno bi nas linčovali, ali sada zato što smo kukavice. Onda su pogodili stativu, i Ramaljo Žgoljavko je izbacio nekoliko lopti u korner da bi oni došli i dali nam gol glavom.

Ali toga dana, na nesreću, nisu dobro gađali i nisu imali sreće. Svojski smo se trudili da ubacimo loptu u našu mrežu, ali nismo uspeli. Ako bi je Kocelja Osorio otpikao u kazneni prostor, oni bi je izbacili napolje. Ako bi naši bekovi popadali, oni bi šutirali nebu pod oblake ili golmanu u ruke.
Na kraju, već sit čekanja i sve nervozniji, Galjando Peres je izbacio dvojicu naših i dosudio dva penala za njih. Prvi je šutirao iznad prečke. Drugi je pogodio stativu. Toga dana, kako je sam sudija glasno rekao, ne bi dali gol ni trećeligaškom podmlatku. 
Problem je izgledao nerešiv, a tribina je ključala. Psovali su nas, pa čak i govorili da igramo prljavo. Sredinom drugog poluvremena počeli su da nas gađaju kamenicama.

Poslednjih pet-šest minuta ršum je postojao sve veći. Ramaljo Žgoljavko, kome je dosadilo da mu viču pederu, odbranio je jednu veoma visoku loptu, a ja sam se namestio iza Hiovaneljija, koji je išao unatraške vukući pete. Zajedno smo skočili, pa je od silne želje da me mune laktom, pogrešno udario loptu i pao. Tribina je zanemela, i neka praznina mi se zabijala u kosti dok sam vodio loptu prema njihovom golu, sam kao španski fratar. Golmančetu Barde Del Medio ništa nije bilo jasno. Ne samo da nisu mogli da daju gol nego ga je još i spopao neki tip koji je prišao s leva kao da otvara ugao odakle će da šutira. Onda je očajnički istrčao da me pokriva, svestan da, ako me ne bude zaustavio, za njega neće biti igranke, i možda će čak morati da mi pravi društvo na onom zloglasnom drvetu. On je uradio ono što je mogao, a ja ono što nisam smeo. Bio je visok, nosat, oštre kose, i nosio je žuti dres koji mu je majka bila oprala prethodne noći. Pokušao je da me urazumi, raširio ruke i naduo se kao jež ne bi ili što bolje pokrio mrežu. Tad videh – mladost, ludost – i da su mu noge krive kao banane, pa zaboravih na Hiovaneljija i na Galjarda Peresa, jer nazreh slavu.

Predriblao sam ga i dokačio loptu levom, kratko i nežno, đonom kopačke, kao baš zato da bi prošla kroz zagrade što su mu se pravile ispod kolena. Nosonja se navukao na dribling, pa se bacio na glavu, iz sve snage, ubeđen da je spasao čast i igranku Barde Del Medio. Ali lopta mu je prošla između članaka kao kap vode kad klizne kroz prste.
Pre nego što pođoh da je dočekam iza njegovih leđa, videh mu izbezumljeno lice, osetih šta znači tišina stratišta. Zatim, kao da ću celom svetu da usprkosim, udarih ga iz sve snage, krampom, pa odoh da slavim. Pretrčah više od pedeset metara, uzdignutih ruku, ali niko od mojih drugova ne priđe da mi čestita. Niko mi se nije primakao dok sam padao na kolena, gledajući u nebo, kao što je radio Pele na slikama u novinama.


Ne znam da li je sudija Galjardo Peres uspeo da potvrdi gol, jer je toliko sveta nagrnulo na teren i počelo da nas mlati, da je sve odjednom postalo vrlo zbrkano. Mene su pogodili u glavu masažerovim koferčetom, koje je bilo drveno, i kad se otvorilo, sve su se flašice rasule po zemlji, a ljudi su ih uzimali i udarali nas po glavi.
Pet-šest policajaca iz Barde Del Medio su stigli posle jedno pola sata, kad su nam sve kosti već bile samlevene, a Galjardo Peres u gaćama, umotan u mrežu koju su skinuli sa jednog od golova.

Odveli su nas u stanicu. Nas i sudiju Galjarda Peresa. Komesar, crnomanjast, sa kosom zalizanom briljantinom, crven kao rak, očitao nam je bukvicu o javnom redu i miru i sportskom duhu. Rekao nam je da smo nesnosne kavgadžije i naredio da nas odvedu da čupamo korov na obližnjoj ledini.
Dok se smrkavalo, morali smo rukama da čupamo travu, skoro goli, dok su nas ljutiti meštani Barde Del Medio špijunirali preko plota i opet nas gađali kamenicama, pa i ponekom praznom flašom.
Ne sećam se jesu li nam dali štogod za jelo, ali sve nas nagurali su u dve ćelije. Sudiju Galjarda Peresa, koji je izgledao kao očerupano pile, morali su da leče od modrica, drhtavice i astmatičnog napada. Buncao je, i u tom svom besmislenom bunilu brkao ovo igralište sa nekim drugim, ovu utakmicu sa nekom drugom, ovaj gol sa onim koji ga je koštao gornjih zuba.

U svitanje, kada su nas deportovali u nekom rashodovanom autobusu, bez prozora, pod kišom kamenica, naš golman, Osorio Kecelja, došao je da mi kaže kako njemu nikad ne bi dali takav gol. „Progutao je udicu, mamlaz“, rekao mi je, i zastavo na trenutak povijen, mašući rukama, pokazujući mi kako se brani takav gol.
Kad se probudio, na pola puta, Galjardo Peres me je prepoznao i pitao me kako se zovem. Još je bio u gaćama, ali mu je pištaljka visila oko vrata kao medalja.
- Nemojte mi više izlaziti na oči – reče mi, a pljuvačka mu se pojavi u uglovima usama. – Ako vas opet sretnem na igralištu, uništiću vas, budite sigurni.
- Svirali ste gol? – upitah ga.
- Jašta! – odgovorio je uvređeno, i izgledalo je kao da će se ugušiti – Za koga me vi držite? Vi ste razmetljivac i kavgadžija, ali je ono bila prava golčina, a ja sam častan čovek.
- Hvala – rekoh, i pružih mu ruku.
Napravio se da ne vidi i pokazao zube koji su mu nedostajali.
- Vidite? – reče mi – To je bio jedan Sivorijev gol iz ofsajda. Pa sad gledajte
gde je on, a gde sam ja. Bog ne voli fudbal, momče. Zato ovoj zemlji tako ide, usrano.

(sa španskog prevela Aleksandra Mančić Milić. Iz „Moderne svetske mini-priče“ (urednici Snežana Brajović i Milisav Savić, 1996.
Originalni tekst >>)

Sunday 1 May 2011

Praznik

photo: Flickr

Ovaj dan, ova nedelja, mogla bi biti prijatna, kao nekad.
Konačno se poklopilo – i praznik i nedelja. 

Ovaj dan bi, dakle, trebalo da bude barem duplo sporiji i tiši u poređenju sa nedeljama na koje smo u međuvremenu navikli, onakva kakvu je pamtimo iz davnih dana, kada nisi mogao da sretneš nikoga na putu od zgrade do terena za basket, na koji nećeš izaći pre pet popodne, da komšijama ne remetiš odmor.

Zatvorene prodavnice, praznični red vožnje, prazan parking na Trgu Marksa i Engelsa.
Ko je kupio hleb – to mu je, ko nije – snalaziće se.

Nedeljom se besplatno vozilo gradskim prevozom. Država je, valjda, bila bogatija, te je mogla da na taj jedan dan odustane od naplate karata, od ono malo sveta koji je nedeljom uopšte koristio prevoz.

. . .

Ko danas nije imao gde, nije mogao ili nije hteo da pobegne iz grada, ko se spasao odlaska na uranak po kiši na kojem će se nadjačavati muzike iz automobila parkiranih na razmaku od nekoliko metara - može da uživa u utihnulim ulicama, blagom dobovanju kiše i gradu lišenom huke.

Vazduh je vlažan i u ranim popodnevnim satima će postati prezasićen mirisima pečenog mesa, krompira, supe i kolača, komšija sa trećeg će se ipak uzdržati od čekićanja u vreme kućnog reda, dremaće, gledaće onda fudbal -  nekad je to bilo „nacionalno prvenstvo“ – sada gledaju „internacionalne lige“, danas je Arsenal – Mančester, tradicija koju nije izujedala tranzicija - nije ni mogla, jer ta tradicija nije naša.

Ne znam da li još uvek postoje preživele prodavnice iz tog serijala - „Radna žena“; „Napred“; „Zvezda“; „Pobeda“; „Budućnost“, „Prvi maj“? Njihova mesta zauzele su uglavnom one koje prodaju robu pristiglu iz država u kojima su radnici, zapravo, daleko od prava za koja su se 1886. izborili čikaški šljakeri.
Ipak -  pred ovim praznikom su sve te prodavnice jednake: ugašena svetla, zakantačene, zatvorene; a mi dobijamo priliku da se otvorimo i pogledamo u sebe.
Možda nam praznik otkrije previše praznina.
Ali, možda i ukaže koje praznine valja popuniti.

Valja o svemu razmisliti polako, bez one nedeljne poslepodnevne nelagode koja te prati još od osnovne škole – svest da je nedelja samo uvertira za strašni ponedeljak,
polako, dakle, sutra nema ponedeljka.
Praznik je.