Saturday 24 September 2011

Underworld: „Cow Girl“ [39 pesama, #23]

Nije nam išlo tih dana.
Nismo se svađali,
no nismo se ni viđali ni sviđali.
.
(„Hurt.The necessary feeling.“)
.
A kriške utehe i antidepresiva sam po prvi put pronalazio ne u proverenim standardima već - u plesnoj muzici: tamnije sorte, ali suštinski ipak stvorenoj - za igru.
.
(„Why dont you call me/I feel like flying in two...“)
.
U plejeru se danima vrteo Underworld album „Dubnobasswithmyheadman“.
Hipnotička repeticija vodila je ka zaboravu, pulsirajući bas pokretao je stopala i činio da krvotok ne stane.
.
(„Everything/everything/everything/everything/everything...“)

II

Istovremeno, tih dana su se na ekranu mog računara smenjivali prvi veliki poslovi, za velike klijente. Pripremao se novi Urban Experience, a za mene prvi na kojem sam radio.
Lep projekat, a važan.
Kolega Dragan je svemu tome već dao naziv -„Cyberia“ – i uputio se ka skladištima i otpadima tragajući za raznim retro-elektro zvrkčkama - komponentama od kojih će kreirati identitet događaja. Za to vreme, mi - pisci - dobili smo zadatak da razvijamo priče koje će odisati duhom Cyberie i popuniti prostor između najava zvezda koje će nastupati tih večeri: 8 stranica o zvezdama + 8 stranica prateće brošure, A5 format. Aleksandar je preuzeo na sebe teoretski deo, baveći se primenama Bodrijara na priču. Ja dobijam „neformalni“ deo.

I počinjem da primenjujem sebe na Cyberiu.

(„You know what i mean/This electric stream.“)

I kako se ona i ja tih dana nismo ni svađali, ali ni sviđali ni viđali, a meni stalo, sve što sam pisao uvek je odlazilo u istom pravcu: evakuacija u „Cyberiu“ – u kojoj sam pronašao prostor za nas dvoje, lišen definicija vremena i prostora. Definisani kroz datume rođenja: dan-mesec-godina-ona i dan-mesec-godina-ja, mi počinjemo da komuniciramo kroz te priče u brošuri, u tonu koji priliči Cyberia prostoru.

(„This is my beautiful dream.“)

I sve to, dakle, kroz štampani format koji se radi kao zvaničan book događaja, kreiran da gradi imidž vrste cigareta/brenda koji je veliki klijent agencije, u kojoj sam zapravo jedva počeo da radim.
U srcu izdanja velikog klijenta, u tiražu od nekih 15.000 primeraka, ona i ja.

(„I'm hurting no-one, hurting no-one...“)

Gotovo niko nije znao šta to radim. Tek pred kraj, kada su mnoge vinjete već bile napisane – Mišela me kao vođa projekta pita za koncept – a ja, bez pokušaja muljanja otkrivam šta zapravo radim.
Klimnula glavom, osmehnula se.
Dragan me je, verujem, provalio bez da pita.

Kompletan materijal odlazi u štampu.
(„Everythingeverythingeverythingeverythingeverything...“)

III

Stranice brošure:




IV

Dosta godina kasnije, izvan Cyberie, cela priča deluje i naivno i nevino i potpuno dečački.

Ali, dok ovu priču postavljam u cyberspace,  
ona spava,
tu,
iza mojih leđa.

(„I want to give you everything“)

Jedan od retkih preživelih audio CD-ova u našem stanu - „Dubnobasswithmyheadman“ - stoji na polici kraj kreveta.
Zaslužuje da ostane tu, materijalan, a ne samo binarni niz, u nekom od foldera na hard disku.

Tekstove reklamnih brošura ili letaka čitam nasumično.
Do sada nisam pronašao ni trag ničeg sličnog ovoj našoj priči.



[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde

4 comments:

  1. U nizu sam procitala puno zapisa, Nebojsa (ne pitaj zasto nisam tako dugo) i mogla bih o svakome posebno (kao sto zasluzuju) ali dozvoli mi samo ovo: lep je dan napolju, i postao je puno, puno lepsi nakon citanja i posete ovde, pa cu ga iskoristiti kao retku priliku.
    Hvala!

    Ivana (proza neuroza, ne funkcionise sa komentarima najbolje, ali nema veze)

    ReplyDelete
  2. Draga Ivana! :)

    Hvala ti. Zanimljivo, imam isti obicaj kada je tvoj blog u pitanju. Sacekam da se "sakupi", onda citam u nizu.
    Hvala, jos jednom :)

    ReplyDelete
  3. Vrtiš po prošlosti.
    Vrtimo po prošlosti ovih dana.

    Setila sam se da sam se setila tvog snimka.
    Tamo jednog davnog dana na radiju.
    Možda ga se ne bih setila da se ženski glas nije tako dobro uklapao u muški.
    I da me nije podsećao na neke momente
    postpostpostmodernizma
    (tako aktuelnog tih dana).

    I dok kombinujem nešto što su zapravo trebalo da budu dva komentara na dva posta uvek me iznenadi,
    i uvek me oduševi kao da čitam/slušam po prvi put
    nešto što žene znaju kao (pst!) izjavu ljubavi, a muškarci tu i tamo, tuc/muc, ono kao...mis'im... pa ipak kažu.

    Divno je što ste zajedno i što plovite dalje.
    I što nam tu i tamo dozvoliš da zvirenomo u fotografije, i što se njen osmeh, makar za trenutak, preslika u moj, u svaki par očiju koji zaviri na ovo mesto.

    ReplyDelete
  4. Sjajno si zaokruzila dve price u jedan komentar...

    Uh, kakva poslednja recenica ;)

    Vrtim se po proslosti, ne toliko iz nostalgicnih razloga, koliko sve cesce shvatam da ukoliko je ne zapisem, stvarno postaje proslost, zaboravljena.

    Uzgred, ne znam gde je vlasnica tog zenskog glasa iz te druge price, valjda cemo je uskoro pronaci! A onda, ko zna...

    ReplyDelete