Saturday 21 May 2011

"Čakaj me" [39 pesama, #17]

Slika prva / 1988.

Najbolji prijatelj odlazi za Ameriku.
Zauvek.
Imamo petnaest godina: ne znamo da samo što nije počelo, da se sprema vreme za „sirene tulijo“ kako lepo kaže naslov albuma, vrište; ne znamo da pesma koju slušamo uskoro neće više biti „domaća muzika“; ne znamo kada ćemo se ponovo videti, što, naravno, njemu i njoj pada teže nego ostalima; ne znamo ništa, vrelo popodne je, dim cigareta visi u vazduhu, pušimo sarajevski „Bond“, sunce probija kroz roletne i iscrtava rojeve zlatnih buba na parketu, sve zriču „odlazi“.
Predin i bend pevaju sve ono što niko od nas ne izgovara. Pesmu je lako puštati iznova i iznova, prva je na B strani albuma, dok se traka premotava sve što se može čuti je pesma ptica iz dvorišta.
Patos, ne patetika.
Iako još uvek golobradi, ne znamo mnogo – ali znamo da čekanje ne zavisi samo od nas.
Mislimo da je naš neprijatelj prostor, a ne vreme, jer imamo tek po petnaest godina.

Slika druga / 2001.

Trinaest godina kasnije, ušuškan u avgustovsku noć stojim potpuno bos na betonskom doku ispred Cafea Tartini usred Pirana, pomalo smušen od previše slovenačkog vina, peti dan kampusa,  u zadnjem džepu pantalona mi je svež, pre nekoliko dana dobijen novi crveni pasoš; imam 28 godina, još 20 nemačkih maraka u džepu; novi posao koji me je doveo do obale mora i do jednog od najboljih događaja na kojem sam ikada bio, sve izgleda kao da je ta višegodišnja oseka konačno završena, kao da će se plime i oseke konačno smenjivati prirodnim ritmom.
U kafeu, preko žamora jezika koji otkrivaju čitavu planetu u tom jednom kafiću – tu punom snagom Zoran Predin i njegov bend pune naša srca i uši devetominutnom verzijom pesme, zvuči i bolje nego original, romantični aspekt uspeva u tih devet minuta da nadvlada potresni deo, stojim na doku i gledam u ništa, zvezde se ne vide; najbolji prijatelj je trenutno u Beogradu, vratio se – uskoro će se pokazati ne zauvek, u međuvremenu su odlasci i dolasci postali uobičajena stvar.

Igram, tako bos i blago pijan na obali mora, na stranoj zemlji koja je nekada bila domovina, ali prostor i vreme više ne izgledaju kao neprijatelji.

Slika treća / 2011.

Sinoć.
Ispred džinovskog tržnog centra, na par stotina metara od stana u kojem se odvijala prva slika, dvadeset i tri godine kasnije.
U okviru promocije zdravog načina života i nekakve slovenačke banjske ponude, Zoran Predin, na bini.
Na skromno, gotovo neprimetno najavljeni koncert odlazim nelagodno: taj prostor, kakav termin, kakav povod.
Ni stotinak slušalaca, svirka sjajna, stari šmeker.
Poneki kupac zastane.
Predin čak i od takve publike krade osmehe i spontane aplauze.
A iza bine, tokom čitavog koncerta - džinovska maketa kosmonauta.
Na svakih dvadeset sekundi negde iza bine poleti sveteća kineska igračka na oprugu, uzleti, zasvetli, onda padne, zatim je prodavac ponovo vine u vazduh.

Sporiji ritam i Predinov sve dublji glas daju joj šmek i težinu koju u originalu nije imala.
Svi detalji postaju nevažni – kosmonaut, leteća kineska igračka, publika - nisu važni prostor i vreme u kojem se sve to odvija. Važno je da me ta pesma neverovatno radi, čak i u takvim uslovima.
To je, valjda, dokaz njene veličine.

Slika četvrta / 20xx

Ne postoji, još uvek. 
Siguran sam da će je biti.
Za sada, tu je zvuk: kruži prostorom, mrvi vreme.



. . . 

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde

8 comments:

  1. Sticajem okolnosti, baš sam se danas našla ispred pomenute bine i šoknula se kad sam videla Predina. Prvo, veoma sam se obradovala, jer nisam imala pojma da je tu, a drugi šok je bio što peva ispred tržnog centra, što mi je bzvz skroz. No, prevladalo je ovo prvo, svakako. Suviše sam se kratko zadržala, tako da nisam imala prilike da čujem ono što sam poželela da čujem a to je "Čakaj me". U to ime, hvala ti što si mi ispunio želju, kao i sebi, kao i mnogim drugima, verujem. :)

    ReplyDelete
  2. Neverovatno je koliko je "tiho" najavljen koncert. Svi koje sam pitao, a za koje znam da su donekle (ili odnekle :) obožavaoci Predina - nisu znali. Kako god, otišao sam, zapravo, da bih čuo tu pesmu i da bih video može li da izdrži test tog prostora i takve publike.
    I vredelo je ;)

    ReplyDelete
  3. Što ne pusti SMS!? :))) Ima nas kojima je tvoj blog izvor muzičkih informacija i kontemplacija. A blog k'o blog, za prostorno informisanje je sasvim OK, ali za vremensko baš i nije 100% pouzdan. ;)

    ReplyDelete
  4. Druze, i do mene je informacija stigla kasno... Ko god radio PR/komunikaciju/organizaciju dogadjaja slovenackim banjama - direktno je kriv za tako malu posecenost koncertu (i samim tim - i standovima svih izlagaca).

    Valjda ce uskoro biti prilike, ponovo.

    ReplyDelete
  5. Kada se pomene Lačni Franc meni prvo što padne na pamet je ovo:
    http://www.youtube.com/watch?v=6Jo5UgGI3X8

    Ma biće sve ok. Nešto sam optimističan u poeslednje vreme uprkos svim svinjarijama oko nas. U to ime, nešto malo mlađe od prethodnog, ali već odavno staro i klasika:
    http://www.youtube.com/watch?v=Rp7YA6ITHnM

    Mada kad LF može i ovo! Eh, uz to se mnogo puta napilo :)

    http://www.youtube.com/watch?v=0njwNrd_LXw&feature=related

    ReplyDelete
  6. ;)
    Ja sam negde između "Adio pamet" i "Na svoji strani"...

    Svirao je i "Ne mi dihat..." - što bi rekla moja drugarica koja se slučajno zadesila na početku koncerta "Ne mi dihat u novčanik!" :)

    "Naj ti poljub" je preskočio, inače nedavno je neko okačio solidniji snimak čitavog spota, koji celoj priči daje čudan ton:

    http://www.youtube.com/watch?v=4ZizddICr2A&feature=feedf

    A ja sam pak, iznerviran šuštavim mono snimkom "Na svoji strani" podigao na YT bolji snimak... Zaslužuje pesma...

    http://www.youtube.com/watch?v=8L1Y2vpquQc

    ReplyDelete