Friday 11 March 2011

[Zagreb]

Dok gledam ka vrhu Sljemena kroz šoferku razmišljam da li pokušati sa uvođenjem sistematizacije, poput sledeće:

„Možeš da kažeš da si bio u gradu tom-i-tom ukoliko si:

• proveo u njemu više sati no što si do njega putovao;
• minimum jednom si obedovao,
• sa nekoliko ljudi si i prozborio.

Sve manje od toga se ne priznaje kao poseta.“


Po pravilima jednoglasno usvojene sistematizacije, danas sam bio u Zagrebu zapravo prvi put, posle 23 godine. 
(Prethodni put smo bili prekratko da bi se brojalo, predaleko od centra.)

Gotovo sve što sam onda o Zagrebu znao, dolazi iz Džonijevih pesama, Tribusonovih knjiga, Pavličića, „Smogovaca“, serije „Lažeš, Melita“, demo snimaka Psihomodo Popa, Rundeka, „Nedeljnog prepodneva“ i tekstova o staroj akciji „BG-ZG: Dobrodošli - bolje Vas našli“.
Sada, na žalost, ne znam mnogo više. Poneki film i serija, vesti o prosvjedima.


Ladislav mi je pričao da je za vreme njegovog nedavnog boravka ugledao „Marš na Drinu“ u izlogu kioska na Trgu Bana Jelačića.

Prolazim istom ulicom u kojoj sam pre 23 godine kupovao zvanična izdanja u Jugotonovoj radnji a bootleg izdanja The Sisters of Mercy na samoj cesti.


U istoj toj ulici sada po knjižarama tražim „Pjesme uz koje ne plešem“ – izvorno beogradskog pisca a sada kanađanina Dragana Todorovića, knjigu koju je izgleda objavila meni nepoznata naklada iz Rijeke, do Beograda nije stigao nijedan primerak.
No, nema.
 .

Alek otkriva zahvaljujući pristupu wirelessu dobro mesto za ručak, konobarici ne smeta naš srpskohrvatski u kojem se sudaraju kafa, juha, mleko, mlijeko, hleb i kruh.
No, to je valjda normalno. 
Mi i dalje govorimo „kuća“ i „domar“, a oni „dom“ i „kućepazitelj“. 

I onda dođe vreme da krenemo - kući.
Bre.



8 comments:

  1. "Mi i dalje govorimo 'kuća' i 'domar', a oni 'dom' i 'kućepazitelj'." Ovo ti je super!!!
    Lep je Zagreb grad, i provela sam u njemu dosta dana i sati - bilo je mnogo duže nego što sam do njega putovala.

    ReplyDelete
  2. @milja: hvala! :) sigurno ima jos takvih domacica u tudjicama i tudjina u domacicama, no ova mi je prva bila pred ocima... Lep grad, i dalje.

    @Sasa: koliko sam video, Muzej je u fazi (spoljne) rekonstrukcije, ali radi... Za razliku od nekih... nasih. sto se ekavice i ijekavice tice - sigurno je da sa obe strane postoji izvestan procenat somova koji su spremni da pokvare odmor/uzivanje gostima drugog narecja...

    ReplyDelete
  3. Ma daj ti Purgeri...uvek su mi bili sumnjivi...
    I sad ti misliš da ja to kažem zadojen srpskim nacionalizmom?
    A ne, MI MEĐIMURCI smo uvek bili rezervisani prema purgerima, ili što bi rekao moj pokojni pradeda Petar:
    "Kaj, ne buš se valda petlal z tim purgerskim pajcekima !?"
    (akcenat se pisanom rečju može teško dočarati a nisam napravio niti jednu slovnu grešku)

    Šalim se :) Ja imam poseban odnos prema Zagrebu, što je i logično s obzirom da sam celom jednom polovinom iz "tih tamo krajeva".
    Nemam sad vremena da detaljno opisujem moj prvi odlazak tamo posle rata (koji sam vrlo emotivo doživeo, stegla mi se knedla u grlu i umalo ne zaplakah kada se autobus približavao "granici").
    A bilo je dosta "zanimljivih momenata" :)

    ReplyDelete
  4. Ah, međimurci ;) ... A zamisli kako je onima koji korene vuku iz okoline Karlovca, kako li su tek oni gledali na petljanje sa "purgerima"... Jedan od stričeva iz familije se više puta verio, nije familija tako lako dozvoljavala "petljanje"...

    Zagreb ce bez obzira na sve uvek biti jedna od stanica na putu ka "našima" koji su bili 50ak km dalje, grad u kojem je lepo zastati i u kojem imamo još uvek neke dobre, stare prijatelje...

    A "zanimljivih momenata" verujem da je bilo...

    Uvek se setim jednog grafita iz "Oblaka", autor je osoba koja se potpisivala kao Mad Man Hasan: "Nije hrabrost popeti se na spomenik Banu Jelacicu i vikati "Ovo je Srbija!". Hrabrost je - sići." :)

    ReplyDelete
  5. Iz okoline Karlovca... reci lepo, sa Korduna:)

    Jel radi mali Kavkaz?

    ReplyDelete
  6. Nismo prolazili pored malog Kavkaza, tako da ne mogu da tvrdim...

    Mogu ja i preciznije: općina Vojnić ;)

    ReplyDelete
  7. Ma ne nisam na Jelačića placu vikao "Ovo je Srbija!". U ostalom, zar misliš da bi neko sa 50% "čiste hrvatske krvi", uopšte mogao da izgovori takvu glupost :)

    Međutim, doduše ne u Zagrebu, postavilo se pitanje da li sam ja tu na svom i šta ću ja uopšte tamo.
    Elem, otišao ja na selo, tamo je ostao još samo babin brat, da vidim kako je posle tolikih godina. I naravno pošto ti, kao i ovde, svi u selu dođu neka rodbina, skupilo se sveta da me vidi. I svi uglavnom bili sretni što me vide, znaš ono, ruke se šire u lica se ljube :) , međutim kao i uvek našao se neki tip, slobono se može reči lokalni seoski brabonjak. E taj je nešto postavljao takva pitanja. A pazi, to se dešava u dvorištu kuće u kojoj mi je rođena majka (baba i deda su tad već živeli u Beogradu, ali baba otišla kod svojih da se porodi, da ima u prvim mesecima pomoć oko bebe, takva su bila vremena). U dvorištu, koje sam kao klinac milion puta pretrčao, a prilično je veliko, znaš već te "austrougarske" okućnice. I gde mi posle toliko godina, ni delić sekunde nije bio potreban da se setim gde se šta nalazi.
    I taj tip dovede u pitanje da li sam ja tu "na svome".
    E pa, onda sam morao slikovito da objašnjavam da sam ja podjednako odrastao i uz Matiju Gubca i i Karađorđa :)
    A ta dva čoveka su u ostalom, dve inkarnacije jedne iste ideje, jelte :)

    Inače, planiram ovog proleća da odem tamo sa mladunčetom, da je Uja (babin brat) vidi dok je još živ, već je stvarno mator, a kažu stalno pita kada ćemo.
    Samo moram pre toga do Kosjerića, da od Miroslava uzmem malo one njegove šljivovice, moram, obećao sam Štefu da ću doneti (isto neki rođak).
    Pa da sednemo Štef i ja, sipamo srpsku šljivu, i po običaju opletemo po EU. I po govnarima koji zakrviše narod umesto da se lepo složno odupiremo Dart Vejderu iz Brisela :)

    ReplyDelete
  8. Lep si pasaž sročio...
    Ja nisam zakoračio "gore" od kraja osamdesetih... U međuvremenu, čitava familija se raselila na razne strane, najdalje stigoše do Novog Zelanda...

    Jedini izvor informacija koji mi je ostao je zapravo, tužno, Google Earth. Koji mi pokazuje da je čitavo selo napušteno, tj. da života tamo više nema.

    A bila je nekad u vreme kosidbe puna Petrova Gora ljudi.
    I miris domaćeg hleba, mast i so, bez aleve paprike. I zvuk potoka ispod kuće, u noćnim satima.
    Na starim filmovima snimljenim Super8 svašta se vidi.

    A sad,
    tišina.

    ReplyDelete