Tuesday 29 June 2010

When You're Strange: A Film about The Doors

1. Ent. Kabina automobila, dan/Eksterijer autoput:

Vidimo profil zabrađenog mladića u razdrljenoj košulji, kovrdžave kose i smirenog pogleda; gazi papučicu gasa, usisava drum ispred sebe jureći ka sumraku, dok spiker sa radija objavljuje da je Džim Morison pronađen mrtav u Parizu.
Kamera otkriva lice vozača.
Vidimo Džima Morisona, koji najpre pogleda ka kameri, a onda ponovo ka drumu, ubrzavajući. Zvuk motora se moduliše u odjekujuću buku.

Fade-out/zatamnjenje.


Ovaj zahvat reditelja (Tom DiCillo) je samo naizgled neprikladan uvod u „anti-Oliver-Stone“ dokumentarac koji bi trebalo da ispravi mnoge netačnosti Stounove verzije iz 1991. godine – a zapravo je briljantan uvod u proces raščlanjivanja nekih od mitova vezanih za The Doors: stavljajući gledaoca na prvo od nekoliko iskušenja (Da li je ovo pravi Morison? Ovo je dokumentarac ili Biopic? Nije li Val Kilmer bio bolji od ovog dublera!?) zapravo nas vraća izvornoj verziji, tj. pravoj slici stvari, baratajući isključivo autentičnim snimcima i verzijom priče preživela tri člana benda, istovremeno se blago poigravajući i sa ključnom temom celokupne mitologije: da li je Morison zaista mrtav?

Izbegavši formu intervjua (koja bi ga učinila prosečnim i još-jednim-od-filmova), DiCilo gledaoca „When You're Strange“ prepušta do sada ne-prikazivanim dokumentarnim materijalima i naratoru (Džoni Dep), čiji tekst nije preopterećen vrednosnim sudovima ili očekivanim citatima ključnih stihova – već dobro ispričana hronologija 54 meseca karijere Morisona i benda, od stihova „Moonlight Drive“ recitovanih u mitskoj sceni na plaži 1965. - do poslednjeg odjeka gromova i šuma kiše u „Riders on the Storm“.

„When you're strange“ odlično komunicira sa obožavaocima (ili barem poznavaocima) opusa - kojima sagledavanje dokumenata od perioda Morisonovog detinjstva do njegovih poslednjih dana pomaže u daljem otkrivanju značenja poetike The Doors. Od pisama njegovog oca iz 1966. u kojima ga opominje „da ne razmišlja o bilo kakvoj muzičkoj karijeri jer apsolutno nema ni trunke talenta za muziku“, preko snimka sa prvog nastupa u „Whiskey A Go Go“ klubu, sve do podsećanja na javne skupove koji su osuđivali pogubni uticaj „pokreta mladih“ po javni moral Amerike raščerečene segregacijom i ratom u Vijetnamu, a u vreme suđenja Morisonu za „lascivnost na sceni“ i „obsceno pokazivanje penisa publici“ – pred gledaocem je zapravo čitava hronologija uspona i nestanka verovatno najautentičnije pojave pop-kulture, predstavljena tako da gledalac može konačno sam donositi neke vrednosne sudove, što je najteže kada su mitovi u pitanju.

I tu se otkriva prava vrednost ovog dokumentarca i ključno iskušenje: nakon višegeneracijskog, dvadesetogodišnjeg tumačenja fenomena The Doors kroz Stounov film, sada je konačno moguće proučavati zaostavštinu benda kroz izvorne priče, bez nakalemljenih atrakcija i suvišne pirotehnike.

Brodski je tvrdio da se o pesnicima i njihovom delu može istinski suditi tek nakon pesnikove smrti, jer promišljanje počinje tek nakon čitanja poslednjeg reda, poslednjeg stiha, kada više nema promena i dopisivanja, When The Music's Over.

Ovih dana obeležava se trideset devet godina Morisonove smrti.
Zvanične.




13 comments:

  1. robby krieger je jedan od mojih omiljenih gitarista -poseduje fantastičan osećaj za kreiranje zvučnog ambijenta. čim stignem overiću film. deluje prilično interesantno. ne znam kako su članovi benda pristali na stonovu verziju priče jer njihova uloga u filmu je svedena na "fasciniranost" velikim pesnikom morisonom i pritom svi deluju kao seka perse. mislim, kad ih gledaš u dokumentarnim snimcima ili intervjuima jasno ti je da su sve - samo ne to.

    ReplyDelete
  2. nisam siguran da su clanove benda bilo sta i pitali u vreme snimanja Stounovog filma - s obzirom na to da ga je Stoun i pisao: sto nije samo po sebi lose, osim kada sve zelis da podredis cilju sto cesceg emitovanja krika indijanca i sokola iz OFF-a i zajedno sa dir. fotografije vezbas kako rade razna sociva na kameri...

    ovde su jos neke nepravde ispravljene, narocito po Krigera, koji je sada jasno i glasno potpisan ne samo za Light My Fire, vec i kao kompozitor oveceg dela opusa, narocito u Soft Parade fazi, koja mozda nije meni najomiljenija, ali je svakako muzicki najkompleksnije njihova faza. Denzmor je dobio i dodatnu jazz auru, dok je Manzarek sada i ozvanicen kao spona koja je taj bend drzala na okupu, zapravo.

    Ali, da ne prepricavam bas sve, ubica nije batler... :)

    ReplyDelete
  3. meni je ta stounova verzija od pocetka bila bezveze

    ReplyDelete
  4. Ali, Kilmeru moramo odati priznanje za izvedbu!?

    ReplyDelete
  5. članovi benda su bili angažovani kao stručni konsultanti - gledao sam neku emisiju o snimanju filma gde su i oni učestvovali. verovatno su se pokajali kad su videli gotov/izmontiran film ali koliko znam kulturno su iskulirali celu priču ne dajući bilo kakve komentare - ni pozitivne ni negativne.

    stonov problem je što je celoj priči pristupio kao obradi spektakla a ne kao obradi intimne biografije ljudi koji su kreirali taj spektakl - to je generalno problem biografskih filmova koji dolaze sa one strane atlantika.

    kilmer je pod br.1 neverovatno fizički sličan sa morisonom, ali čisto sumnjam da je morison sve vreme bio pijan, nadrogiran i da se klatio kao da je sišao sa prekoekanskog broda uz prenaglašeno maženje dok priča. doduše to je ponovo pokazatelj i rediteljeve percepcije samog dŽima.

    stone je najbolji kad se drži onoga što zaista poznaje - politike i rata.

    ReplyDelete
  6. Uh, ako su angazovani kao konsultanti verovatno je klauzula u ugovoru bila da njihov stav nije obavezujuci za reditelja...

    Ima jos jedna stvar koja mu dobro ide - ne zaboravi da je on, pored ostalog (Konan), pisao scenario i za Midnight Express...

    ReplyDelete
  7. u pravu si...mada za konana je zajedno pisao sa miliusom, a midnight express je pisao na osnovu romana. on je ipak iskusio nasilje iz prve ruke (u vijetnamu) te je najbolji kada piše o tome.

    ReplyDelete
  8. Uz Milijusa, i ja bih mogao da napisem Konana :)

    Jesi u pravu.

    ReplyDelete
  9. možda je ovo znak da treba zajedno da napišemo scenario? evo ja ću da budem stone a ti budi milius - bacamo se na našu lokalnu priču - srpska verzija "konana", a zvaće se "arkan":)

    ReplyDelete
  10. Samo ako odmah potpises da pristajes da pises i nastavak - Arkan The Librarian, te da neces u buducoj karijeri ni pomisliti da snimis nesto poput The Doors! :)

    ReplyDelete
  11. opljuvaste vi opusteno i stouna i njegovo delo, a po mom skromnom misljenju, i misljenju mnogih koje znam, to je u stvari odlican film, cak filmcina, usudio bih se reci :)
    atmosfera, snaga koji izbijaju iz tog filma je prosto neverovatna, i utisak koji ostavlja je neizbrisiv. prosto ne verujem da postoji neko ko je gledao taj film a da se recimo toga ne seca... da i ne govorimo o milionima ljudi koji ne bi ni znali ni za morisona ni za doorse da nije bilo tog filma...
    nego, sad me zanima, postoji li neki dobar biografski film po vama?

    ReplyDelete
  12. "Doors keyboardist Ray Manzarek has stated that "This will be the true story of the Doors," and that the film will be "the anti-Oliver Stone,"
    (sa oficijelnog sajta ovog dokumentarca)


    Bila bi Stounov "The Doors" filmcina da je Morison produkt njegove imaginacije, ne sporim da bi.

    Dobrih biografskih filmova koliko zelis: na vrhu te liste je svakako "24 hour party people", po knjizi i zivotu Tonija Vilsona.
    Iz istog zanra - "Sex, and drugs and rock'n'roll" - sasvim pristojan, o Ian Dury-ju.
    "Walk the line" - takodje dobar.

    Ima ih, dakle.

    ReplyDelete
  13. @anonymous

    moje mišljenje o dobrim filmovima olivera stone možeš pročitati na

    http://kerovodja.blogspot.com/2010/07/5-dobrih-filmova-olivera-stone_02.html

    btw nismo "ispljuvali" film već smo ga argumentovano iskritikovali.

    što se tiče dobrih igranih biografskih filmova na temu muzike-muzičara (pored već navedenih):

    * Mahler,1974, Ken Russel
    * Amadeus,1984, Miloš Forman
    * Round Midnight, 1986, Bertrand Tavernier
    * Bird, 1988, Clint Eastwood
    * Lush Life, 1993, Michael Elias
    * Last Days, 2005, Gus Van Sant

    nadam se da ćeš da uživaš u ovim naslovima.

    ReplyDelete