Saturday 3 April 2010

Waiting for the Man (39 pesama, #2)

Čuveni Velvet Underground omot “sa bananom” Endija Vorhola je, pored originalnog “Fun HouseThe Stooges, te Bouvijevih “Hunky dory” i “Pin-Ups” nešto po čemu pamtim početke Banetove kolekcije ploča, iako je tu bilo još dosta muzičkih poslastica. Za razliku od većine nas vezanih za berzu ploča nedeljom kod SKC-a, Bane je albume naručivao iz inostranstva, ganc-nove, dobro izlivene vinile koji se nisu krivili, omota urađenih na sjajnom papiru i sa zaštitnom folijom, a ne socijalističkom mat-kunsdruku, najčešćem izboru svih jugoslovenskih licencnih izdavača za ono malo albuma koje su uopšte objavljivali. No, muzička vrednost te i takve kolekcije ploča prevazilazi kvalitet štampe i zvuka – i postaje još značajnija, kada se postavi uz činjenicu da sam istog proleća kada je njegova kolekcija već postala vrednom poštovanja - ja dobio prvu akustičnu gitaru.

Okruženje je bilo takvo da je sve upućivalo ka tome da prvi rif koji bi valjalo naučiti jeste “Smoke on the Water”. Ali, kao postoji priča da u jednoj prodavnici instrumenata postoji natpis: “Sviranje Stairway to Heaven - zabranjeno” (!!!), tako sam i ja taj DP rif “preskočio” i počeo da učim nešto drugačije, slušajući nemilice trake snimljene kod Baneta.
Anyone Can Play Guitar, kaže i Tom Jork.

Šta je “Waiting for the Man” preporučilo za vežbanje? Ova pesma ima svega dva i po akorda: D, G i F (iskusniji bi posegli i za varijacijama – Dsus4, Gsus4). Istovremeno, energija koja je dolazila iz svake rilne (tj. obrtaja trake na kasetofonu) prvog albuma Velveta bila je od one koju smo mi, kao tek osnovani bend želeli da dobijemo. Istovremeno, tekst nam je delovao dovoljno cool, kako četrnaestogodišnjaci naziru nekakvu drug-dealer temu ali je sviraju i pevaju slobodno, jer znaju da to niko ne sluša, želeći da što pre iz potencijalne publike izvuku neku svoju Nico, a možda i Endija, muze i mecene koji će nas voditi dalje, ka srcu rok-end-rola. Poslednje ali nikako najmanje važno - Velvet Underground nisu bili delom radijskog programa - dakle bili su dovoljno egzotični da su se mogli obrađivati bez straha da bi neko sa strane možda i primetio poneku sviračku grešku.

Prva proba “benda” okupljenog oko te kolekcije albuma održana je na mitskom mestu: ruševinama stare biblioteke na Kosančićevom Vencu, i to nakon što smo dobar deo Varoš kapije ižvrljali sprejevima, koristeći zidove kao medij oglašavanja da postojimo - lekcija o privlačenju pažnje je već bila naučena, a i bilo je lakše žvrljati po zidovima u sumrak nego krvaviti prste o žice gitare.

Slučajnim posmatračima/iznerviranim komšijama sa Kosančićevog sve je svakako delovalo krajnje patetično: Bane je svirao na šestougaonoj plastičnoj ambalaži za jogurt i mleko prelepljenoj braon trakom, koja je izigravala bubnjeve, Paja i ja smo akustične gitare “ozvučili” koristeći stare slušalice prilepljene selotejpom za telo gitare, ubodene u microphone ulaz na kasetofonu koji je radio na baterije, dok je Miron pevao dovoljno glasno da nadjača sve izvore “muzike”. Proba je trajala koliko i baterije, koje su, pak, bile više nego dovoljne da smo sve dve pesme koje “smo znali” odsvirali barem dvadeset puta. I koliko god smo, gledano sa strane, sasvim sigurno delovali kao gang of losers – bili smo naivno uvereni da sve to zvuči sasvim solidno i “vidiš da nije teško” i toliko je to aprilsko, toplo popodne bilo magično, označavajući početak muzičarske karijere barem dela benda, koji je nekoliko godina kasnije postao poznat pod imenom Vroom.

I u narednim mesecima i godinama “Waiting for the Man” bila je jedna od onih koje smo kao najčešće svirali - bez obzira na personalne, žanrovske ili aranžmanske promene, promene želja i ciljeva. Vlada (novi gitarista) je sasvim dobro ovladao onim gore pomenutim akordima (tj. susovima) i oni su zaista bolje zvučali na njegovom prvom ibanezu povezanom na Marshall pojačalo, ja sam savladao tekst i uživao u koristima nabavljenog mikrofona – i svirali smo je dugo, sve dok nismo počeli da sviramo naše stvari. Njena jednostavna frenetičnost i ritam koji je dozvoljavao i lošijim sviračima među nama da se nađu u labavom pojasu harmonije učinio je važnim delom odrastanja čitave ekipe.

Ipak – kao što nismo ni te prve večeri, tako nismo ni ikada kasnije uspeli da dobijemo taj zvuk, uzavrelu prljavštinu koja je provejavala iz svakog VU akorda i udarca, kao što sa poetikom nismo nikada uspostavili iskrenu ravan, tj. nismo ga proživeli, to je došlo kasnije i nije tu bilo previše hepi-endova. No i sada, kada čujem prvi krug ova dva akorda, setim se radosti koja nas je obuzimala kada smo uspevali da odsviramo čitavu pesmu gotovo bez greške i pamtim onaj momenat kada Miron na toj ruševini, simbolu naše po rođenju zadate oštećenosti peva “I’m feeling good, I’m feeling so fine”, ubedljivije nego Lu Rid.

7 comments:

  1. Plastične kutije za piramidalni jogurt/mleko kao prvi komplet bubnjeva, retka licencna izdanja sa krutim, do pola odštampanim omotima (bez svih onih dodataka koji su pratili originalna izdanja), debeli markeri i sprejevi za ostavljanje "tragova" i kasetofon sa malim mikrofonom u samom ćošku kutije - dobitna kombinacija koja daje tako potreban životni impuls.
    A kad snimci prvog "benda" izrone iz fijoke nekog od članova...čudan i nekako lep osećaj čistoće.
    A uz "velvete" i Nico zamišljalo se kako će neka od beogradskih ruina postati baš naš Factory.
    Divno je čitati tvoje tekstove o pesmama, naročito što podsećaju da su snovi i impulsi još uvek deo nas.

    ReplyDelete
  2. hehehe
    Koliko vidim, dobro ste vi to svirali...
    Moj prvi bend je koristio kao pojacala stare EI Nis radio prijemnike (one sto su samo velicinom podsecale na marsalove glave). I, gle, repertoar vrlo slican: Run, run, run :-))
    Velvet Underground, cinilo nam se vrlo jednostavno, ispostavilo se da je to najteze...

    ReplyDelete
  3. @blurred: bilo je tu svacega jos... pozajmljene Casio "klavijature" (2 oktave) koje su zvucale kao iz onog "Da da da", istocnoevropske bas gitare teske po 3 kilograma, koriscenje limenih tanjira umesto cinela, probe u "Modrom oku" i - vrhunac - tehnika snimanja "demo verzija" uz pomoc dva kasetofona: snimis prvo ritam masinu i bas na jednu traku - onda to pustis preko zvucnika i sviras preko toga nove deonice - a snimas preko mikrofona na drugom deku ... problem: brzina kasetofona se razlikuje, posle treceg "kruga" se ceo tonalitet pomeri za pola tona... :)

    Hvala ti. Ti impulsi su, kako stoje stvari, i dalje najsnazniji...

    @slavoljub: ali, ako posto su ti Ei-Nisovi bili lampasi - ako jacinu zvuka stavis na preko pola - ode trafo... koji je kostao oko 50 maraka - misaona imenica u ono doba... Jednom sam to sprzio caletu, tri ploce sam morao da prodam da bih pokrio stetu... zato smo se drzali kasetofona :)

    Najteze, da.
    Ne moze svako tek tako da bude John Cale ili zena za bubnjevima... ;)

    ReplyDelete
  4. Od svega toga ostala su mnoga sećanja na neke "sporedne" detalje, zvuke, mirise, bizarna i neverovatna mesta, neiscrpnu energiju kojom smo savladavali podsmehe, i neshvatanje... Samo mi nekako izmiče onaj duboki osećaj u stomaku, nešto izmedju beskrajne radosti i novo-probudjene moći. Jedino da se vratim "na mesto zločina" stisnem žice do krvi, i "na 3-4 okinem E"... Čuli smo ono što smo želeli da čujemo, a onda godinama tražili taj zvuk...

    Posle su neki nastavili da tragaju za nečim drugim. Potraga ti predje u naviku. A ONAJ osećaj? Možda se i on pojavi, negde uz put...

    ReplyDelete
  5. "Onaj" osecaj se pojavi svaki put kada prebrises prasinu sa vrata gitare ili raspetljas ponovo prezapetljani kabl pojacala.

    Udaris E ili E 7/9, uveris se da i dalje zvuci mocno, nastavis da brises prasinu...
    Negde sam procitao da je, primera radi, jedan od mojih omiljenih bubnjara IKADA karijeru nastavio prodajuci usisivace... Sto ga, ipak, ne sprecava da s vremena na vreme ne sedne u stolicu i zasvira...

    ReplyDelete
  6. Postoje neke pesme koje se ne mogu svirati na probama, ili vežbati gitara sa njima, jer to ne bude to, ma koliko se neko trudio. Ja sam naišao na puno takvih pesama, nakon što sam savladao "Smoke on the Water" (čik nek' mi neko prigovori!).
    Uzgred "I'm Waiting For The Man" je bila jedna od stvari koje je David Bowie svirao na početku svoje karijere pre prvog albuma.

    ReplyDelete
  7. Ukoliko si skinuo ceo "Smoke", sa sve solo deonicom, postovanje i klanjanje, nema prigovora :)

    Imali smo slican problem i sa "Heroes" - kada smo vec kod Bouvija, ali je problem vise bio pevacko-energetske prirode nego sviracke.

    Uzgred, pored Bouvija - i Bauhaus su veoma cesto svirali "Waiting", od pocetka karijere do povratnicke turneje. No, original je ostao neprikosnoven.

    ReplyDelete