Thursday, 10 December 2009

I was punk before I knew (*)

Trenutak pauze koristim za brzo premotavanje pesama unatrag, sve do vremena kada su trake bile isključivo normalke ili čak klasični koturovi za magnetofone trakaše koji su mogli da snimaju pesme sa radija uz pomoć mikrofona, na neke nestandardne trake od 11" – i sve to premotavam zato što se pitam – gde se nalazi ta prva važna raskrsnica, šta sam to prvo čuo ili video - šta je to pokrenulo putovanje u svim pravcima?

Premotavanje traje dugo – jer valja ponovo ubrzano preslušati sve te prve udarce zategnutog doboša ili bas-linije koje je neko roštiljao trzalicom a ti si ih svojevremeno smatrao vrhuncem sviračkih sposobnosti; gitarske akorde toliko distorzirane da nije važno da je li čist E-dur ili je E7/9 i da li gitarista uopšte ima sve žice, nervozne udarce bas bubnja koji baš nisu metronomski, tekstove koji se najčešće izgube u prevodu i zvuče mnogo manje opasno kada ih sagledaš prevedene na sopstveni jezik.

Ubrzo saberem da to nije samo pitanje muzičkog izraza ili minimalizma koji sam, veslajući uz reku, ka izvoru pronalazio kod Pistolsa, na prvom albumu Velveta (i na "Live At Max's Kansas City"), na prvom albumu The Stooges koji sam kao ultradragocen trofej dovukao sa letovanja kraj Soluna, nakon teškog nagovaranja roditelja da je baš to album koji želim, taj – i nijedan noviji(!?!) – shvatiš da je pitanje odnosa prema opšteprihvaćenim vrednostima zapravo važnije; da je zabava važna –> humoran odnos prema svemu što se zabave kloni ili plaši. Tako, premećući ubrzano i Paket Aranžman, rane Talking Heads i sve ostalo što je činilo prvih desetak albuma koje sam imao, dolazim kroz sećanje zapravo do onog najstarijeg (sada je negde na tavanu), prve ploče koju sam dobio u životu, sa posvetom "Našem sestriću, da uvek sluša dobru muziku, Tetke Sonja i Olga, 1979." na kojoj se, kao drugi snimak na B-strani nalazio ovaj, koji moraš da čuješ:



Način na koji je nakon Kermitove "ozbiljne najave" Animal otpevao "A foggy day in London Town", koju sam do tada znao kao sentiš – šlager iz Đuzinih ili sličnih radijskih emisija u izvođenju Mel Torma je ta tačka preloma, momenat u kojem sam shvatio da je zapravo sve dodirljivo i lako lomljivo. Taj "bubnjarski solo" - anarhični niz udaraca koje bi iole pristojniji bubnjar odsvirao levom nogom, tih jedanaest sekudni razbijanja forme zapravo su prvi p.u.n.k. (Potpuno Uverljivo Negiranje Klasike) sa kojim sam se ikada susreo, snimak koji je, ma koliko to smešno zvučalo, postao deo fenotipa. U tih 11 sekundi stala je sva magla Londona i sav čemer iste, bez suvišnog hepienda. Sve što je nakon toga je došlo na gramafon bilo je normalno i prihvatljivo, lakše za razumevanje i uživanje – od "Tuplji ili bistriji čovek biva kad...", preko Captain Beefharta, "They're Coming to take my away, ha-ha!", sve do Animal Collective.
Naravno, sebe odavno ne smatram pankerom. Ali, to je bila prva cigla u zidu.

Preostaje mi da lociram i koja je knjiga prva pokazala da postoje tekstovi koji se ne mogu šifrovati i razumeti uz pomoć pitanja koja su se nalazila na kraju svake priče u čitankama (možda je to bio "Til Ojlenšpigel"?) i to mi je važno. Važno je od malih nogu naučiti da ne mora sve biti i "pokazano i kazano", već da nešto mora biti i prepušteno maštanju, te - da postoje i stvari koje mogu delovati potpuno besmisleno ali te istovremeno i zabavljaju -jer nakon tog otkrića otvaraju se sve perspektive, pune zvezda.

Važno je i da bi znao kakve poklone da biraš deci prijatelja.




(*) - osim što ove dve zagrade i zvezdica grafički podsećaju na paradajz, one služe i kao naznaka da je naslov posta parafraza naziva sjajne kompilacije preteča panka.

No comments:

Post a Comment